Ne shvaćamo li da oko djece podižemo zid zbog kojeg nikad neće odrasti u ljude uključene u zajednicu? Zid sačinjen od pomoćnika u nastavi, asistenata, njegovatelja, aktivista i roditelja djelatnika

 

Novi tjedan, nova tema. No ova nije niti jednostavna niti lijepa kao ona prošla. Ja ću, po običaju, biti iskren pa makar mi poslije prijetili različito izazovnim i više ili manje motivirajućim fizičkim obračunima. Slobodan sam svaku subotu od 14 do 19 sati pa svakako na vrijeme rezervirajte termin, ako vam se ne svidi moje ovotjedno lamentiranje.

Odakle početi?

Oko 80 roditelja njegovatelja okupilo se 4. listopada ove godine ispred Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Zagrebu na prosvjedu, koji su organizirali članovi udruge Sjena u suradnji s drugim udrugama, kojim su zatražili regulaciju radnog odnosa uz najmanju mjesečnu plaću od 4.000 kuna, da se prava i obaveze njegovatelja urede Zakonom o njegovateljima, koji bi morao biti odvojen od Zakona o socijalnoj skrbi te da status njegovatelja bude reguliran kao radni odnos po svim zadanim smjernicama Zakona o radu tako da bi njegovatelj imao pravo na plaću, a ne naknadu, kao što to sada stoji u zakonu. Također, zatraženo je da se nađe zakonski okvir koji bi i u praksi dopustio njegovateljima bolovanje i godišnji odmor te da, ako je njegovatelj roditelj ili član uže obitelji, da on u slučaju smrti njegovane osobe ima pravo na šest mjeseci plaćenog dopusta tijekom kojega će se integrirati u društvo i steći vještine potrebne za vraćanje na tržište rada.

Samo tri dana kasnije, u ponedjeljak 7. listopada, ministrica demografije, obitelji, socijalne politike i mladih Vesna Bedeković najavila je da će za rješavanje statusa roditelja njegovatelja potaknuti međuresornu suradnju i konzultacije, jer njihovi zahtjevi ne zadiru samo u područje socijalne politike.

- Nastojat ćemo učiniti sve što je moguće, poduzet ćemo daljnje korake i tražimo međuresornu suradnju - izjavila je Bedeković i potvrdila da je u stalnoj komunikaciji s predstavnicima roditelja njegovatelja, te da se s udrugom Sjena sastala nekoliko dana prije prosvjeda, kako bi razgovarali o njihovim problemima.

Što reći o svemu? Teško je ne biti čovjek. Teško je reći da ne razumiješ te ljude i djecu. Da ih ne podržavaš, bar malo.

Ja mislim da ih razumijem. I svakako ih donekle podržavam.

Ali...

Ne mogu se oteti dojmu da radimo krivu stvar. Opet. Da sami sebi radimo medvjeđu uslugu. Opet. Da krivim metodama i modelima pogoršavamo invaliditet i uništavamo inkluziju koja nam se sama nameće, potaknuta prirodnim i neumitnim promjenama paradigmi ljudskog uma i duha. Opet.

Ne mogu drugačije nego osobno. Srećom ili nažalost, ne znam ni sam.

Ni sada nisam pretjerano star - u glavi sam možda još uvijek klinac - ali ne tako davno sam bio dijete, pravo dijete, a moja mama mi je još uvijek mama. Oduvijek je brinula o meni i brinut će dok god joj to zdravlje dopusti. Prošli smo sve ovo. I prolazimo, svakodnevno. I prevareni smo, jer će moja mama, kao i brojne druge mame, od sustava dobiti šamarčinu zato što se usudila vjerovati da će joj četiri sata dnevno koja posveti meni umjesto svom poslu - četiri sata koje taj isti sustav za mene nema - biti korektno kompenzirana. Ali nikada nije bila njegovateljica. Nije bila profesionalka, nego samo mama. Čak i dok sam bio u školi, unatoč činjenici da u moje doba nije bilo pomoćnika u nastavi, mama je bila samo mama. Kao i svaka druga.

I ne mogu se nego pitati - što to, kvragu, radimo od naše djece i sebe samih? Ne shvaćamo li da oko djece podižemo zid zbog kojeg nikad neće odrasti u ljude uključene u zajednicu? Zid sačinjen od pomoćnika u nastavi, asistenata, njegovatelja, aktivista i roditelja djelatnika. Zid sačinjen od prosvjeda. Zid sačinjen od stalnog traženja. Jer to je sve što njihova okolina vidi. Vidi tim profesionalaca koji izolira tu djecu i skriva sve njihove prekrasne kvalitete. Postaju i ostaju kriplovi. I samo to.

Možda su cijelu stvar najbolje opisali iz Građanske inicijative 'Pomozimo djeci s invaliditetom' napisavši u priopćenju da ne mogu 'podržati prosvjed koji zahtijeva već regulirana pitanja, poput godišnjeg odmora ili bolovanja ili rješenja za status kojima se traži profesionalizacija roditeljstva'.

I istina je tu dvostruka. Da, moramo podržati jedni druge u nastojanju da izgradimo ljepši svijet, ali ne pod svaku cijenu. Jer ne samo da ćemo promašiti cilj učvršćujući zid koji valja srušiti, nego ćemo zaboraviti i osvrnuti se na realnost koju živimo. Već smo to, zapravo, zaboravili.

Jasno da ima stvari koje treba popraviti. Ima ih puno. Ali zapitate li se kada zašto neke stvari ne štimaju? Zapitate li se kako ih popraviti, ali kvalitetno i dugoročno?

Jer mnoge stvari ne štimaju zbog nas.

Mrtvi ljudi koji koriste pravo na fizioterapiju u kući, trošenje invalidnine na alkohol i kladionice, uzimanje asistenata kao oblik pranja novca da bi se povećao mjesečni budžet, preprodaja ortopedskih pomagala. Svega tu ima. Pa i roditelja kojima je status njegovatelja isključivo financijski bonus za nešto što svakako rade. Ili ne rade.

Iz svih ovih razloga, rješenja predložena na prosvjedu nisu rješenja. To su ad hoc mjere koje će dugoročno stvoriti više problema, nego sada koristi. A to će, u konačnici, svima pogoršati situaciju.

Počevši od djece.

Ne, njima ne trebaju roditelji profesionalci ni asistenti u nastavi. Isto kao što meni ne treba invalidnina.

Treba nam sustav. Treba nam bolje društvo. Ali mi moramo biti njegov dio.

Da bi djeca mogla biti samo djeca. A mi samo ljudi.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 11.10.2019