Koliko puta mi ad hoc rješavanjem tek jednog od brojnih izdanaka istog problema mislimo da smo popravili cijelu lošu stvar? Od koliko ljudi mora biti napravljen primjer da bismo shvatili da nešto u sustavu ne štima?

 

Tema je već prožvakana, prežvakana, progutana, probavljena i izašla je van na drugom kraju. Onom zadnjem, donjem. I ne samo ove godine. Prošla je ona taj put prečesto. Prolazi ga svake godine, već godinama. I sad će ga proći opet u ovom komentaru, jer očito sve ovo dosada nije bilo dovoljno.

'Škola za budućnost... Moj sin s posebnim potrebama (spektar autizma) sjedi ispred škole, čeka pomoćnika u nastavi... Pomoćnika nema...'

Priču znate, siguran sam. Ako ne znate, ovaj citat, objava jednog oca iz Slavonskog Broda na Facebooku, govori sve.

Digla se velika prašina. Reakcije su prštale sa svih strana, uključujući reakcije onih koji su na papiru najodgovorniji.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja su se prvo pravdali kako je tom učeniku na vrijeme, još 28. srpnja, odobren pomoćnik u nastavi, a iz Grada Slavonskog Broda istaknuli su da će pomoćnici biti uz učenike kojima su dodijeljeni.

No iz Grada su brzo posuli pepelom i sebe i ministarstvo.

- Na inicijativu Grada Slavonskog Broda dječak prvog razreda Osnovne škole Bogoslav Šulek koji je pomoćnika u nastavi trebao dijeliti s još dvoje djece, od sutra dobiva svog osobnog pomoćnika - napisali su iz Grada.

Vatra je time ugašena, a za dodatno saniranje požarišta su se pobrinuli iz Vlade Republike Hrvatske pozvavši osnivače škola - gradove i županije - te relevantne udruge na sastanak s temom osiguravanja potpore pomoćnika u nastavi i stručno-komunikacijskih posrednika u skladu s Pravilnikom o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju te Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima.

Eto. Time je sve riješeno.

Ali nije.

Niti je problem riješen, niti odgovornost leži samo na ministarstvu i Slavonskom Brodu.

Koliko puta mi ad hoc rješavanjem tek jednog od brojnih izdanaka istog problema mislimo da smo popravili cijelu lošu stvar? Od koliko ljudi mora biti napravljen primjer da bismo shvatili da nešto u sustavu ne štima? Je li ovaj dječak morao plakati prvi dan škole? Je li on jedini koji je plakao taj dan zbog istog razloga? Bi li problem postojao i da dječakov otac nije zavapio na Facebooku, da vapaj nije postao 'viralan' i dospio u medije koji tako obožavaju dječje suze, gotovo kao grčka Lamia, slijepi na njihove patnje?

Dječak iz Broda je spašen. Ali stotine druge djece nisu. Trebaju li i ta djeca svoja prava potražiti na plavoj knjizi tužnih lica? Trebaju li i ta djeca nesvjesno pozirati uplakana pred ulazom u školu?

I u kakvom to svijetu živimo kad jedno dijete - imalo autizam ili ne, trebalo i imalo pomoćnika u nastavi ili ne - može plakati pred školom bez da ga netko - bilo tko - zagrli, obriše mu suze, primi ga za ruku i uvede u školu?

Kada je dijete prestalo biti dijete? Kada smo mi prestali biti ljudi?

I za to nije krivo samo ministarstvo. Niti grad. Kriva je i škola. Krivi su učitelji. Krivi su ljudi.

Krivi smo svi mi.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.09.2019