Moram priznati da je moja inicijalna reakcija bila negativna ili, da malo ublažim vlastite riječi, bio sam skeptičan. Suzdržan. Čvrsto vjerujem da se dobra djela ne rade naglas, nego u tišini

 

Kao i za svaki tekst, posebno ako nastoji biti imalo ozbiljan, potreban je nekakav uvod.

Priča, dakle, ide ovako.

Prije nešto više od tjedan dana jedna od glavnih vijesti, koju smo prenijeli i mi na In Portalu, bilo je održano obećanje Mislava Kolakušića, hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu i kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, koji je cjelokupni iznos koji mu je isplaćen za troškove izborne promidžbe na izborima za Europski parlament uplatio Fondu za posebno skupe lijekove.

- Kako sam i najavio, odmah po zaprimanju naknade za troškove izborne promidžbe, cjelokupni iznos od 61.767 kuna uplatio sam u državni proračun, i to u Fond za lijek Spinrazu - priopćio je tom prigodom Kolakušić.

Ponovio je i kako smatra neprihvatljivim da se političke stranke i nezavisne liste, izravno ili neizravno, financiraju iz državnog i lokalnih proračuna na teret građana, te je pozvao i sve ostale liste kojima je odobrena isplata naknade za izborne troškove - HDZ (344.000 kuna), SDP (258.000 kuna), Hrvatske suvereniste (86.000 kuna), Živi zid (86.000 kuna) i Amsterdamsku koaliciju (86.000 kuna) - 'da dobivene iznose, kao i sve druge milijunske iznose koje su primili iz državnih i lokalnih proračuna, vrate građanima u državni proračun, kako bi se iskoristili u svrhe za koje su izvorno i namijenjeni'.

Moj današnji zadatak, kao novinara i društvenog kvazi komentatora je - gle čuda - komentirati ovu vijest ili, možda preciznije, medijsko-politički fenomen.

No prije nego zagrizem u neopipljivo tijelo ove teme, čini mi se važnim satkati prostorno-vremensko platno bez kojeg će i meni samom biti teško napisati išta suvislo. Naime, puno stvari me u svemu ovome zbunjivalo pa sam odlučio istražiti jer, prije svega, valja biti precizan. I tako sam saznao neke stvari, koje smatram da moram podijeliti s vama.

Krenimo redom.

Fond za posebno skupe lijekove ustanovljen je 2005. godine pri Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO). Iz njega se financiraju lijekovi s Popisa posebno skupih lijekova, a uvjet da neki lijek bude stavljen na taj popis jest da je prethodno uvršten na Osnovnu listu lijekova HZZO-a.

Fond za posebno skupe lijekove u cijelosti se financira iz državnog proračuna, a široj javnosti, pa tako i nama, postao je poznat prilikom prosvjeda roditelja djece oboljele od spinalne mišićne atrofije koji su tražili liječenje lijekom Spinraza.

U razdoblju od 2005. godine, kad je Fond za posebno skupe lijekove iznosio 23 milijuna kuna, do danas, sredstva dostupna za financiranje posebno skupih lijekova višestruko su povećana, pa je tako u 2015. godini osigurano oko 747,4 milijuna kuna, u 2016. godini oko 933,5 milijuna kuna, u 2017. godini oko 1,15 milijardi kuna, a u 2018. godini 1,46 milijardi kuna.

Međutim, tu slijedi svojevrsna komplikacija. Naime, taj fond treba razlikovati od posebnih računa za prikupljanje dodatnih financijskih sredstava za lijekove, na koji novac mogu uplatiti pravne i fizičke osobe i to ciljano za svaku skupinu bolesnika, odnosno podskupinu lijekova, sukladno praksi u drugim europskim državama.

Tako je, na inicijativu Ministarstva zdravstva, Vlada u prosincu 2017. godine osnovala takozvani Fond za inovativne lijekove, uplatni račun za prikupljanje donacija za posebno skupe lijekove koji nisu na listi HZZO-a, među koje je tada spadala Spinraza za liječenje spinalne mišićne atrofije i Dinutuximab beta EUSA za liječenje neuroblastoma.

Ta se ideja u početku činila potpuno promašenom, jer je na donatorskom računu bilo prikupljeno svega 27.388 kuna. Ipak, na spomenutom računu 28. ožujka 2019. godine bilo je oku i uhu ugodnijih 1.523.338,76 kuna, a zadnja uplata zaprimljena je 20. ožujka 2019. godine, prema pisanju tportala od 2. travnja ove godine.

Toliko o fondovima. A što je sa Spinrazom?

Nakon duge borbe, oboljeli su prvu bitku izvojevali 24. travnja 2018. godine, kada je Upravno vijeće HZZO-a uvrstilo Spinrazu na Osnovnu listu lijekova, i to za liječenje spinalne mišićne atrofije tipa 1, 2 i 3 za djecu do 18 godina koja nisu na mehaničkoj ventilaciji. Za starije od 18 godina i najbolesnije limače agonizirajući rat je potrajao još više od godinu dana, a onda je Povjerenstvo Ministarstva zdravstva na samom kraju svibnja ove godine donijelo odluku o liječenju djece na respiratoru i starijih od 18 godina. Odluku je 12. srpnja 2019. konačno potvrdilo i Upravno vijeće HZZO-a. Rat je time dobiven, Spinraza je postala dostupna svima.

Kako se, dakle, u sve to uklapa Mislav Kolakušić i njegovo održano obećanje vrijedno 61.767 kuna?

Prije svega, iz njegovih izjava nije sasvim razvidno gdje je taj novac uplaćen. Ako je time podebljan ionako prekrasno popunjen račun Fonda za posebno skupe lijekove - ako to uopće može učiniti fizička osoba, budući da se isti u cijelosti financira iz državnog proračuna - iz kojeg se sada zasigurno odvajaju novci i za Spinrazu koja se nalazi na Osnovnoj listi lijekova HZZO-a, Kolakušić teško da može odrediti za koji će se lijek njegova donacija trošiti.

Ako je, pak, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu i kandidat za predsjednika Republike Hrvatske novac uplatio u Fond za inovativne lijekove, što bi možda bilo puno svrsishodnije i humanije, tada njegova donacija također ne bi bila od pomoći oboljelima od spinalne mišićne atrofije jer se Spinraza od 24. travnja 2018., odnosno od 12. srpnja 2019. godine nalazi na Osnovnoj listi lijekova HZZO-a, što znači da se liječenje tim lijekom plaća iz Fonda za posebno skupe lijekove, a ne iz Fonda za inovativne lijekove. S pravom se, stoga, postavlja pitanje što je s 1.523.338,76 kuna - ili još i više - koje se nalaze na tom računu. Možda se ovim pitanjem udaljavam od teme o kojoj ovdje pišem, ali smatram da ga treba i tu postaviti.

No vratimo se na tih 61.767 kuna.

Moram priznati da je moja inicijalna reakcija bila negativna ili, da malo ublažim vlastite riječi, bio sam skeptičan. Suzdržan. Čvrsto vjerujem da se dobra djela ne rade naglas, nego u tišini. Sve drugo samo potvrđuje moju tezu da istinski altruizam ne postoji. A to je jedna od mnogih stvari u kojima ne želim biti u pravu. Ako se ravnam tim pesimističnim kompasom, Kolakušić je sve ovo učinio iz sebičnih razloga, političkog populizma i samopromidžbe. Sve je to bio samo jeftini trik u službi predsjedničke utrke, utrke u kojoj je jedan od natjecatelja za sitne novce pretvorio oboljele od spinalne mišićne atrofije u alat kojim će lako skupiti nekoliko jeftinih bodova. Cijela stvar je još gora zbog činjenice da ljudi za koje je novac donirao od tog novca vjerojatno neće imati izravne koristi. Ako Kolakušić to nije znao, onda je loš predsjednički kandidat. Ako jest, onda je manipulator. A nijedno nije osobito dobro.

Međutim, kao što kineski filozofi dobro znaju, uz svakog yina postoji i jedan yang. Nije sve crno. Ili nije samo crno. Kakav god motiv bio iza Kolakušićevog poteza, učinio je dobro djelo. I ne mislim pritom nužno i isključivo na činjenicu da čovjek jest donirao značajan iznos u dobrotvorne svrhe. U cijeloj priči je vjerojatno puno važnije upravo ono što sam isprva bio spreman najviše kritizirati - učinio je to javno. I pritom još prozvao one koji to nisu učinili i pozvao ih da slijede njegov primjer. Bila to njegova namjera ili ne, Kolakušić je svojim činom postavio prekrasan presedan i moralni kompas u svijetu u kojem takvog kompasa, čini se, dosad nije bilo. Naravno, ne znači to da će taj kompas oni koji su prozvani i pratiti. Možda ga neće u budućnosti pratiti niti njegov kreator. No to će onda nama reći puno o motivima i namjerama. I prozivača i prozvanih.

Ovaj komentar nije baš kratak i postavlja puno pitanja na koja zasad nemamo odgovore, a jedno od tih pitanja je i da li su pitanja baš uvijek potrebna i poželjna. Dopustite mi zato da na samom kraju komentar sažmem u jednu svima nam poznatu rečenicu.

Poklonjenom konju ne gleda se u zube.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 23.08.2019