"Apeliram na nadležne institucije da usmjeravaju amputirce u udruge i klubove u kojima se provode sportske aktivnosti. Naravno, svi koji se suoče s amputiranjem najprije prožive veliki šok i zaista im treba poticaj za sve izazove u životu, a smatram da je sport najbolje sredstvo u tom smislu", kaže Maja

 

- Mogu reći da sam nakon amputacije definitivno procvjetala i počela živjeti kvalitetnije. Način razmišljanja i doživljavanja stvari se jako promijenio, tako da sam ja s gubitkom noge na dobitku - rekla je Maja Drobnjaković (33), profesorica kineziologije zaposlena u Plivačkom klubu Natator, članica Sportskog društva invalida Hrabri, AKOI URIHO, Udruge amputiranih osoba Grada Zagreba i Zagrebačke županije te osnivačica Kluba invalida sjedeće odbojke 'Karlovac'.

Rođena je u svibnju 1985. godine u Karlovcu. Nakon završene srednje Ekonomsko-turističke škole u rodnom gradu, upisala je Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, kojeg je završila prije nekoliko godina.

- Sport je bio moja ljubav od malih nogu i od petog razreda osnovne škole, kada smo dobili nastavnicu tjelesnog, znala sam da ću upisati taj Fakultet. Kao mala krenula sam na sportsku gimnastiku u Gimnastičkom klubu 'Sokol' Karlovac i trenirala sam je do odlaska u Zagreb – rekla je.

Zbog studiranja preselila je u Zagreb, gdje živi i danas sa suprugom i sinom.

- Nakon završetka studiranja, u međuvremenu sam vodila aerobik, pilates i trenirala male nogometaše i gimnastičare u vrtiću – nadodala je.

No dogodio se preokret u životu s kojim se trebalo hrabro suočiti. Naime, ovoj mladoj majci prije dvije godine dijagnosticiran je zloćudni tumor kostiju.

- Lijeva potkoljenica mi je amputirana u veljači 2017. Godinu dana ranije počeli su bolovi pa sam otišla na biopsiju, nakon nekog vremena na prvu operaciju, a sljedeća operacija je bila amputacija.

Unatoč kriznom stanju, uspjela je polako sve vratiti u normalu i dalje se baviti brojnim aktivnostima.

- Prihvatila sam svoj invaliditet i smatram da me ne definira amputacija noge – rekla je.

Za hodanje koristi Össurovo stopalo Pro-flex XC, a za trčanje Össurov Flex-run. Zahvaljujući tim protezama, sasvim normalno funkcionira, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu i drugim životnim aktivnostima poput vožnje automobila i bicikla.

- Uz to planinarim po Hrvatskoj i inozemstvu, a i trčim. Sve je to malo drukčije, ali ništa nije nemoguće. Da pojasnim, auto mi je s automatskim mjenjačem, a za trčanje trebam drugu protezu. Međutim, najbolje je prihvatiti stvari što prije takvima kakve jesu i nadalje nastaviti živjeti punim plućima, koliko god možete.

Trenutno je zaposlena u Plivačkom klubu Natator kod naše poznate paraolimpijke Ane Sršen, kao kineziolog i voditelj projekata.

- Mjesec dana nakon amputacije krenula sam na plivanje, što mi je koristilo za drenažu bataljka pa sam vrlo brzo zamijenila početno ležište za ono malo trajnije. Par mjeseci kasnije sam došla u dvoranu na trening sjedeće odbojke u Sportsko društvo invalida 'Hrabri' i u tom sportu sam i dan danas. Ove godine sam i osnovala Klub invalida sjedeće odbojke 'Karlovac' u svom rodnom gradu, jer je taj sport zaista predivan i kako bih motivirala osobe s invaliditetom da se bave sportom. Ekipni sport je divan i to su trenuci kada jednostavno ne misliš ni na što drugo osim na igru. Također imam i protezu za trčanje i treniram atletiku u AKOI 'URIHO' – rekla je.

Prošle godine proglašena je najboljom igračicom na Međunarodnom turniru sjedeće odbojke u Solinu.

Osim u navedenim sportskim udrugama, članica je i Udruge amputiranih osoba Grada Zagreba i Zagrebačke županije, u kojoj se, prije svega, nastoji olakšati put osobi nakon amputacije do prihvaćanja invaliditeta.

- Zakon u Hrvatskoj je prilično 'težak' što se tiče proteza i osoba s amputacijom, ali ako se svi skupimo i radimo na istom cilju, vjerujem da ćemo ga lakše i postići – pojasnila je.

Uz posao, sport i obiteljski život, obožava čitanje i odlaske u kino.

Međutim, ovoj velikoj zaljubljenici u sport najljepše je uz supruga i dijete.

- Imam sina od četiri i pol godine tako da mi je on u fokusu. Jako puno se igramo, crtamo, čitamo slikovnice i slažemo legiće. On mi je za sad najbitniji, njegov odgoj i odrastanje, ali nastojim pronaći balans između svojih i njegovih aktivnosti tako da oboje budemo zadovoljni. Na velik dio mojih treninga sjedeće odbojke odlazi sa mnom pa se igra s vršnjacima, djecom mojih klupskih kolega.

Uz sve, ima vremena i za sudjelovanje na humanitarnim događajima.

- Prošle godine sudjelovala sam u utrci Wings for life u Zadru. To je humanitarna utrka kojom se nastoji prikupiti novac za istraživanje i pronalazak lijeka za ozljede leđne moždine. Dva mjeseca prije utrke dobila sam protezu za trčanje i odlučila sam trčati za one koji to ne mogu te sam istrčala sedam kilometara. Veselim se istoj utrci i 2019. godine, jer je energija tih dana u Zadru neopisiva – rekla je.

- Prije svega apeliram na nadležne institucije da usmjeravaju amputirce u udruge i klubove u kojima se provode sportske aktivnosti. Naravno, svi koji se suoče s amputiranjem najprije prožive veliki šok i zaista im treba poticaj za sve izazove u životu, a smatram da je sport najbolje sredstvo u tom smislu. Ujedno, sport je i sastavni dio rehabilitacije jer jača umne sposobnosti. Puno je lakše suočiti se s invaliditetom kad se shvati da se i dalje možete baviti aktivnostima s kojima ste se i prije bavili, iako na drugačiji način. Tako je i sa sportom, gdje uz sve možete postizati i zapažene rezultate, koji vas drže i guraju dalje - poručila je Maja.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 11.12.2018