Koliko smo samo puta čuli da se netko hvali Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom? Previše puta, i to od ljudi koji imaju malo veze s tim važnim dokumentom

 

Utorak je, a čitate novi OSI sektor. Da, i to je moguće. Zaključio sam, skupa sa svojim najdražim urednikom, kojeg sad već predugo nisam spominjao, da ne možemo olako dopuštati blagdanima da nas tako često udaljavaju. Zato smo odlučili prekršiti tradiciju. Nisam previše praznovjeran, ali za bilo što loše u idućih tjedan dana ću okriviti urednika. I onda ću od ponedjeljka zbilja početi crtati stripove. Zato što mu se ta ideja ne sviđa.

Šalu na stranu, ovaj tjedan me čitate u utorak jer će ova kolumna na neki način biti nastavak prošlotjedne, pa prevelika pauza nema smisla.

Kroz priču o našim potrebama koje možda i nisu potrebe, provukao sam onu vječnu temu o ispraznim pričama, o silnim pravilnicima, konvencijama i strategijama.

Možda će zvučati kontradiktorno, ali nemoguće je dovoljno istaknuti važnost takvih dokumenata. Osim što pokazuju namjeru i želju, u njima su iznesena više ili manje kvalitetna rješenja mnogih naših problema. Neozbiljno je, međutim, od tih dokumenata očekivati brze promjene. Nećemo zbog njih sutra imati nešto što danas nismo imali. Cilj pravilnika, konvencija i strategija je sustavno i trajno riješiti stvari, što je puno bolje od one druge, ad hoc varijante.

Jedan dio problema s takvim dokumentima je što je naše društvo, posebno populacija osoba s invaliditetom, željno brzih promjena. Ljudi žele znati da ih se sluša i da ih se čuje, a dogodi li se promjena u periodu dužem od nekoliko tjedana, nitko je neće uočiti.

Drugi dio problema, koji je usko povezan s prvim, činjenica je da pravilnici, konvencije i strategije uistinu vrlo često i jesu samo isprazne liste želja na kojima se malo ili nikako ne radi.

Koliko smo samo puta čuli da se netko hvali Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom? Previše puta, i to od ljudi koji imaju malo veze s tim važnim dokumentom.

Koliko smo mi, osobe s invaliditetom, imali konkretne, dugoročne ili kratkoročne koristi zbog bilo kojeg takvog dokumenta? Zabrinjavajuće malo. Dapače, usudio bih se reći da je njihova jedina svrha biti alibi za sav budući nerad.

Donijeli smo strategiju, što bi vi još htjeli?

Ipak, ne mogu se ne osvrnuti na nas. Dio odgovornosti je nužno i na nama. Uvijek.

Kada pišem ovakve stvari, lako mi je naći opravdanje i izgovor za našu letargiju. Ali mrzim opravdanja. Mrzim izgovore. Nije sav trud uzaludan.

Trud nikada nije uzaludan.

Donositelji odluka nisu bogovi na nedodirljivim policama. Bilo tko od nas može biti predsjednik u udruzi. Bilo tko može biti poduzetnik, poslodavac. Bilo tko može biti član nekog povjerenstva ili komisije, nekog upravnog odbora. Bilo tko od nas može biti političar ili saborski zastupnik. Bilo tko od nas može biti predsjednica.

Počnite preuzimati svoje živote u svoje ruke. Počnite, primjerice, sa Savjetovanjem o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Još danas možete napisati što mislite. Tiče se nas i važno je što mislimo. Svaka riječ je važna. Dokumenti neće biti isprazna lista želja ako budu sazdani od naših riječi.

Počnimo s malim stvarima, jer velike stvari su izgrađene od njih.

Novo Izvješće o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj kaže da nas je gotovo 512 tisuća.

Počnimo svatko od sebe. Jer samo tako 512 tisuća neće zauvijek biti premalen broj.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 02.05.2017