Da bi svijet osoba s invaliditetom krenuo naprijed, potrebne su promjene. Ne možemo odrađivati samo da bi odradili. Ne možemo biti neaktivni ni staromodni. Ne možemo živjeti na staroj slavi

 

Danas sam baš u teškim problemima. Već danima sam zadovoljan jer neobično rano u tjednu imam u glavi odličnu temu za kolumnu. Važna je, izazovna i zanimljiva. Što je još bolje, jedna je od onih o kojima ne moram puno razmišljati jer se sama razrađuje i formira. Na meni je samo da sjednem pred računalo i počnem tipkati. I evo, sjeo sam. I počeo tipkati. Vi to još ne znate, ali ne pišem o temi koju čuvam u glavi već tjedan dana. Ne. Zato što, kada sam sjeo, a prije negoli sam počeo pisati, sjetio sam se da sam si obećao ovaj tjedan, na neki način, završiti temu koju sam načeo prije dva tjedna i nastavio pred tjedan dana. Kao neka trilogija. Moram i ja u korak s vremenom. Biti moderan i sve to. Bogat. Teški problemi, preteški.

Da opet podsjetim, ukratko. I ponovim. Rekli smo u kolumni od prije dva tjedna kako je manjak osoba s invaliditetom na pozicijama i funkcijama koje obično smatramo višima puno veći nego onaj manjak o kojem se obično piše i priča, primjerice naš manjak na otvorenom tržištu rada. Tu smo priču onda prošli tjedan proširili, odnosno usmjerili, na činjenicu da je taj manjak još izraženiji, ili apsurdniji, ako govorimo o izvršnim funkcijama u tijelima i organizacijama koje za cilj imaju brinuti upravo o nama, našoj situaciji, problemima i pravima. Kao posljedica toga da o nama odlučuju krivi ljudi na krivim mjestima, ako to tako shvatimo, javlja se naše nezadovoljstvo. Eklatantan primjer su, naravno, udruge i savezi osoba s invaliditetom, iako možemo o našem nezadovoljstvu i kroz prizmu politike, medija, zdravstva... Da ne nabrajam. Udruge volimo kritizirati. Više ili manje zasluženo.

Mogao bih ja oplesti po udrugama, ne bi mi bio prvi put. I sigurno budem opet, možda već i u današnjoj kolumni. Ali želim se, kao i u prošlotjednom tekstu, nekako suzdržati od iznošenja svog mišljenja, bar za početak. Probati sagledati stvar što objektivnije, iz svih kutova. U tom smislu želim reći da je sve što udruge rade na neki način ipak, i uvijek, usmjereno na našu dobrobit. Svaka aktivnost, svaki projekt i svaka akcija ipak koriste barem nekima od nas. Efekt je rijetko sveobuhvatan, ali to bi svakako bilo iluzorno i očekivati. Svi smo različiti, s različitim potrebama, željama, mogućnostima i interesima. Nekome će projekt osposobljavanja za rad na računalu uistinu biti od životne važnosti kada zbog toga sutra dobije posao, no nekome će takva edukacija biti nepotrebno bacanje resursa. Možda će vam se činiti da karikiram, no ovaj put to ne radim. Možda vi od udruge danas niste dobili prijevoz, ali netko jest. Možda vi ne idete na druženja, no netko ide. I ta mu druženja puno znače. Da su druženja jedina stvar, i da na njih dolazi samo pet ljudi, udruga je opravdala svoje postojanje tom svojom aktivnošću, pružanjem podrške onima koji tu aktivnost vole i u njoj sudjeluju. A to nisu samo druženja, prijevozi i kojekakve edukacije. Udruge mnogo toga rade i trude se raditi još više, u vrlo teškim uvjetima. Sviđali se nama ljudi koji vode udruge ili ne, bili oni osobe s invaliditetom ili ne, zaslužuju barem zrnce zahvalnosti i koju riječ pohvale, jer rade ono s čim se malo tko želi uhvatiti u koštac.

Ali. Uvijek ima neki ali.

Teško je kritizirati nakon svega pozitivnog što sam iznad napisao, ali puno toga ne štima. Sada ću biti ipak malo subjektivan, no znam da će se mnogi sa mnom složiti pa mi to daje određeno pravo na subjektivnost. I ponavljam, udruge su primjer, ali primjer koji je primjenjiv puno šire. Druženja su krasna stvar, kao i sve silne radionice, edukacije i okrugli stolovi. Ja, međutim, imam osjećaj da su sve te aktivnosti zaglavile u prošlosti i postale svrha same sebi. Idemo to odraditi da bi se odradilo. Baš kao što smo radili i zadnjih dvadeset godina. Slično kao i sa sustavima obrazovanja i osposobljavanja, koji ne proizvode osobe s invaliditetom konkurentne na otvorenom tržištu rada, tako ni udruge načinom na koji zadovoljavaju individualne potrebe dijela ciljane populacije potpuno zanemaruju šire probleme puno kompletnijeg uzorka te iste populacije. Okrugli stolovi na kojima uvijek isti ljudi pričaju iste stvari, edukacije koje su rijetko relevantne, radionice koje se samo odrađuju, ako i to.

Kada sam, relativno nedavno, u nekoj od prošlih kolumni kritizirao udruge, jedan od nepotrebno ogorčenih, i pomalo opasnih, komentara je bio da zaboravljam na sve što su udruge za nas napravile i da ne bi bilo ničega, uključujući ni mog prava da kritiziram, da nije bilo udruga i pojedinaca koji su nam svima to omogućili. Slažem se da mnogo toga dugujemo udrugama i aktivizmu tek male šačice ljudi, lud bi bio svatko tko bi to porekao. Međutim, krivo je i opasno dopustiti zaslugama iz prošlosti da budu temelj današnje neaktivnosti i kočnica novom valu boljitka. Ako smo jednom nešto dobro napravili, to ne znači da smo zauvijek nepogrešivi i nezamjenjivi.

Zahvalni smo i osobama s invaliditetom koje su za nas do sada napravile nešto, ali i osobama bez invaliditeta. Njima možda čak i više. Aktivistima, političarima, poduzetnicima. Svima. No svijet je otišao naprijed u zadnjih dvadeset godina. U velikim skokovima. A da bi svijet osoba s invaliditetom jednakim skokovima krenuo naprijed, potrebne su promjene. Ne možemo odrađivati samo da bi odradili. Ne možemo biti neaktivni ni staromodni. Ne možemo živjeti na staroj slavi.

Nije važno imamo li invaliditet ili ne, ako u ciljniku vidimo istu metu. Ali ako se već, kao osoba bez invaliditeta, primite odlučivanja o životu osoba s invaliditetom, ne zaboravite nas uključiti u proces donošenja tih odluka. Mi možda ne idemo na simpozije, ali na simpozijima nećete ni čuti kako živimo i što nam uistinu treba.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 06.11.2017