Moramo shvatiti da se za naša prava moramo sami izboriti. Borba je to koja traje, ali baš zato moramo početi što prije

 

Nisam sasvim siguran da li sam još mlad ili sam već star – pretpostavljam da odgovor ovisi o tome koga pitate. I ne, ne govorim to zato što mi treba da me netko tko ovo čita virtualno potapša po ramenu i pokuša me uvjeriti u jedno ili u drugo.

Želim reći da sam, mlad ili star, već dugo okružen problemima osoba s invaliditetom, i to ne samo zato što sam jedan od vas, ili bolje reći nas. Družimo se, živimo iste ili slične probleme, nalazimo se na istim mjestima, često slušamo iste simpozije i predavanja, stručnjake i one koji se tako nazivaju. I sve su to krasne riječi koje čujemo – bilo bi prilično krivo reći da pomaka nema. No, ne mogu se oteti dojmu da su priče koje danas slušamo previše slične onima od prije 20 ili 30 godina. A najgore, najstrašnije od svega je to što sam sve sigurniji da smo sami za to krivi.

Pasivnost populacije osoba s invaliditetom vjerojatno je barem donekle odraz opće pasivnosti u našem društvu, no to mora biti samo dio slike, jer indolentnost koju mi pokazujemo je ponekad nevjerojatna. Iako smo kao društvo, kako sam rekao, poprilično neaktivni u borbi za svoja prava, i u Hrvatskoj ima iznimaka. Zapravo, iskoristit ću dva baš takva primjera kako bih ilustrirao što želim reći, iako ih ima i puno više.

Kada govorimo o pristupačnosti i arhitektonskim barijerama, Hrvatska, i Zagreb posebno, nisu loša mjesta za život osoba s invaliditetom. Naravno, puno je tu još mjesta za napredak. Puno. Međutim, prateći medije u posljednje vrijeme, dolazim do zaključka da su za velik dio pozitivnih arhitektonskih promjena koje se događaju zaslužni biciklisti, a ne osobe s teškoćama u kretanju. Uz svo dužno poštovanje zdravom načinu života i očuvanju okoliša – koji su sami po sebi fantastični razlozi za takve promjene – ne mogu vjerovati da je nekome preferencija bicikla kao prometnog sredstva veći motiv za okupljanje, nego što je to apsolutna nemogućnost kretanja osobama s invaliditetom. A čini se da je situacija upravo takva.

Preselimo sada nakratko u prekrasnu Istru. Ili, još bolje, u junački Vukovar. Mnogo je već riječi potrošeno na dvojezičnost, dvojezične ploče. Prije nego se dotaknem ove kontradiktorne teme iz perspektive osoba s invaliditetom, treba reći da je nužno poštivati tuđa prava prije nego što zahtijevamo svoja. Pa ipak, kada god razmišljam o tome, zamislim pripadnika nacionalne manjine, koji je ujedno i osoba u invalidskim kolicima. Zamišljam njega ili nju kako sjedi u kolicima na cesti, ispred neke nepristupačne institucije i pitam se – hoće li prvo zatražiti dvojezičnu ploču ili rampu na ulazu?

Ponavljam, važno je poštivati svačija prava. No, zašto toliko prednosti dobivaju prava koja, evidentno je, ne bi bila primarna nekome tko je, uz to što je pripadnik neke interesne skupine ili manjine, ujedno i osoba s invaliditetom? Jednostavno – zato što se za ta prava netko bori.

Dva su moguća razloga za ovakvu pasivnost osoba s invaliditetom. U psihologiji postoji izraz naučena bespomoćnost – nastaje opetovanim, neizbježnim kažnjavanjem. Mislim da ćemo se svi složiti da naučena bespomoćnost nije razlog, jer bi to značilo da smo puno puta bezuspješno pokušali promijeniti stvari na bolje. Nismo. Druga mogućnost je da smo zadovoljni trenutačnim stanjem. Jesmo li? Jesu li dvojezične ploče i biciklističke staze važnije od odlaska liječniku? Odbijam vjerovati da je tako.

Moramo shvatiti da se za naša prava moramo izboriti. Borba je to koja traje, ali baš zato moramo početi što prije. Mnogi su to prepoznali, što je vrijedno pohvale. Zašto ne možemo i mi?

Rješenja neće doći sama niti će nam ih netko pokloniti. Problemi neće nestati niti će s vremenom postati manji. Moramo preuzeti sudbinu u svoje ruke.

Ili bi je možda trebali prepustiti biciklistima?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 21.10.2016