Ako nam ne date ministarstvo, dajte nam barem jedan sveobuhvatni zakon. Jedno mjesto sa svim odgovorima. A ako nemate odgovore, pitajte nas. Koliko god bili razjedinjeni, znat ćemo vam ih dati

 

Nakon intervjua s vampirom koji sam vam priuštio prošli tjedan, a od kojeg nitko nije znao što može očekivati u smislu reakcija, vrijeme je da se vratim u svijet razuma i naoko normalnih tema – ako takvo što uopće postoji – od kojih isto nitko ne zna što može očekivati. Ako ćemo iskreno.

No, prije nego se otisnemo u vode prividne normalnosti, pošteno bi bilo da priznam da mi je prošlotjedni intervju poslužio kao sredstvo uz pomoć kojeg sam na drugačiji način, iznova, ispričao ono za što uglavnom svi već znate da se zalažem, i usput podsjetio na neke od, po meni, najvažnijih momenata u životu jedne osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.

Jedna od tema, jako važnih i prevažnih tema, koje u intervjuu nisam spomenuo, iako sam i o njoj ranije pričao, je manjak zajedništva. Zapravo, za današnju kolumnu od zajedništva bi puno bolji izraz bila kohezija. Čitajte dalje pa ćete znati i zašto.

Ponavljam se, po valjda milijarditi put, no nije nikakva tajna da u svijetu osoba s invaliditetom vlada manjak zajedništva. Iskusnog čovjeka život lako nauči da je poslovica o sto ljudi i sto ćudi jako istinita. Da, od rođenja smo svi u nekakvim zajednicama i grupama, širim ili užim – obitelj, vrtić, osnovna škola, srednja škola, fakultet, posao, kat, zgrada, kvart, grad, država, nacija, religija – i sa svakim iz bilo koje od ovih grupa imamo nešto zajedničko, nešto zbog čega smo, u konačnici, i završili u toj istoj zajednici. Ali vrlo često je stvar koja nas spaja samo jedna, a onih koje nas udaljavaju može biti bezbroj. Ipak, ako je ta jedna sprega dovoljno jaka, ako su interes i potreba dovoljno jasni, razlike padaju u potpuno drugi plan. Znaju to svi koji su proživjeli zadnje desetljeće prošlog milenija u Hrvatskoj.

Međutim, u kontekstu osoba s invaliditetom iz mnogih razloga dodirne točke postaju sekundarne, postaju mjesto gotovo kozmičke praznine i neaktivnosti, dok razlike u takvoj situaciji nasumično i nekontrolirano bujaju. Naravno, velik broj udruga, koje su posljedica razlika koje svakodnevno hranimo nutrijentima namijenjenima našem zajedništvu, može se činiti kao dobra stvar. No on to nije. I vodi u propast svih naših pozitivnih želja i nastojanja.

Da ilustriram, zamislite ove dvije potpuno apsurdne i nerealne situacije u kojima ćemo cijelu stvar svesti samo na novac. U jednoj je Hrvatska puna udruga osoba s invaliditetom, njih 50.000, od kojih svaka broji po 5 do 10 članova, a u drugoj u Hrvatskoj postoji samo jedna udruga koja okuplja sve osobe s invaliditetom. U oba slučaja udrugama osoba s invaliditetom pripada jednaka i ograničena količina resursa. U prvom slučaju će svakoj udruzi kapnuti po deset kuna, u drugom će jedina udruga dobiti pola milijuna kuna. Što mislite, u kojem od ova dva suluda svijeta osobe s invaliditetom bolje žive zahvaljujući snazi udruge koja se bori za njihova prava?

Kažem vam, manjak kohezije nas ubija. Ali ne samo na ovaj način.

Institucije. Zavodi. Registri. Vještačenja. Zakoni. Pravilnici. Konvencije. Hrpa gluposti. Svi znamo u kakvoj nam je – da se poslužim voćnim rječnikom – banani administrativni sustav. Nema nikakve povezanosti ni integracije, papiri traže papire koji traže još papira, a davno završena informatička revolucija kod nas je samo još jedna u nizu komplikacija u sustavu koji umire za pojednostavljivanjem. Teatar apsurda u kojem su osobe s invaliditetom glavni klauni. Dvorske lude.

Mi ne znamo na što imamo pravo. Ne znamo kada na nešto imamo pravo. Ne znamo zašto ga imamo ili nemamo. Ne znamo gdje saznati. U kojem od par stotina dokumenata koji pokrivaju neko od pravila našeg postojanja potražiti odgovor? Koga pitati? U koji se registar upisati? Kako? Postoji li uopće taj registar? Koju potvrdu izvaditi? Kakvo rješenje?

Zašto je toliki problem ovo riješiti već više od 20 godina? Ako nam baš ne date ministarstvo, dajte nam barem jedan vražji, sveobuhvatni zakon. Jedno mjesto sa svim odgovorima. A ako nemate odgovore, pitajte nas. Koliko god bili razjedinjeni, znat ćemo vam ih dati.

Manjak kohezije nas ubija. I unutarnji, ali i vanjski.

A sada mantra. Ako ne pronađemo unutarnju koheziju, vanjska će nam zauvijek uzmicati.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 21.05.2018