O fenomenu onoga što mi nazivamo cirkuskim nakazama već sam pisao, vrlo kratko. I već sama činjenica da u hrvatskom jeziku za to nemamo "pravi" izraz govori ponešto o cijeloj stvari

 

Zanimljivo je to. Da su obitelj i bližnji ujedno i urednici mojih tekstova, u njima se sigurno nikada ne bi našle riječi poput kripla ili sličnih pojmova koji su, eto, rekao bih i igrom slučaja označeni kao pogrdni. Neću ulaziti u semantiku i meta-jezične rasprave sam sa sobom, no kada bi tema ove kolumne bila politička korektnost, pitao bih vas po čemu je to pogrdnije za nekoga reći da je kripl nego osoba s invaliditetom. O tome ćemo ipak neki drugi put, kao i o tome voli li me više urednik ili moja obitelj. Danas, iako donekle potaknut rječju kripl, želim napisati nešto što će, nadam se, biti poučno i zanimljivo, a usput se dotaknuti i dvaju vrlo važnih tema. Nisam siguran da ću na kraju imati baš sve odgovore, ali pitanja su ponekad još i važnija, zar ne?

O fenomenu onoga što mi nazivamo cirkuskim nakazama već sam pisao, vrlo kratko. I već sama činjenica da u hrvatskom jeziku za to nemamo ‟pravi“ izraz govori ponešto o cijeloj stvari. Međutim, o tome ćemo ipak malo kasnije. Iako se, po nekim povjesničarima, korijeni cirkusa mogu pratiti sve do Rimskog carstva, za vrijeme kojeg su održavane različite zabavne priredbe u veličanstvenim amfiteatrima, ono što mi danas nazivamo cirkusom počelo je u drugoj polovici 18. stoljeća u Engleskoj. Preciznije, sve je krenulo točno 4. travnja 1768. u Londonu, kada je Philip Astley smjestio zabavljače – prvo akrobatske jahače, a potom i druge, poput žonglera – pod jedan krov, na kružnu pozornicu. Tu, dakle, dolazimo i do problema s izrazom. Cirkuska nakaza. Naime, različite deformacije i ostale neobične različitosti – invaliditet, ako hoćete – postale su predmet zabave radoznalog demosa puno prije nego je Astley postao otac modernog cirkusa. Već od sredine 16. stoljeća osobe s invaliditetom su bile izložak na kraljevskim dvorovima, sajmovima, ali i u pivnicama i na ulicama. Fenomen je vrhunac doživio krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Engleskoj i Americi – srednji je sloj imao sve više vremena i novaca, pa su cirkuske nakaze postale vrlo unosan posao, a samim time i prihvaćen dio Zapadne kulture. Kao i sve drugo u svijetu, i ovaj je fenomen nakon vrhunca dočekao svoj pad. Razumljivo, napredak znanosti i medicine je promijenio i svijest i interese, rekao bih, cijele civilizacije, pa su lako objašnjive stvari, koje smo sada konačno i razumjeli, a neke mogli i liječiti, prestale biti kuriozitetne. Iako i danas neke osobe zarađuju na svom invaliditetu, a ni televizijskim kućama eksploatacija različitosti uglavnom nije strana, kontekst je bitno drugačiji i većim je dijelom u duhu današnjeg vremena koje je puno afirmativnije.

Umjesto cirkuske nakaze, lako sam mogao svaki put napisati osobe s invaliditetom. Međutim, cirkuske su nakaze bile i mnoge ne-bijele osobe bez invaliditeta. Ukratko, sve što se činilo drugačijim i egzotičnim bilo je, zapravo, na prodaju u tom periodu od circa 400 godina. Tu dolazimo do drugog dijela priče, koji nema direktne veze s osobama s invaliditetom, ali ga ipak pročitajte, jer je bitan dio ove kolumne.

Ljudski zoo ili, ako ćemo biti eufemistični, etnološka izložba, pojam je kojim označavamo javne izložbe ljudi koje su koincidirale s fenomenom cirkuskih nakaza, ali su, u praktički nepromijenjenom obliku, opstale nešto dulje, sve do 21. stoljeća. Zapravo, ne bih pogriješio kada bih rekao da su opstale do danas. Takve su izložbe vrhunac također doživjele u 19. i 20. stoljeću, ali je u njima naglasak, iako su ponekad uključivale i cirkuske nakaze, bio na prikazu primitivnih društava kako bi se, uglavnom na pejorativan način, građanima naprednog Zapada dao uvid u kulturološke razlike između njih samih i nerazvijenog ostatka svijeta. Dva relativno nedavna, i donekle poznata, primjera su prikaz kongoanskog sela na Expou održanom 1958. godine u Bruxellesu, te planirani, ali nikada realizirani prikaz bjelokoščanskog sela u zoološkom parku Planète Sauvage u blizini Nantesa 1994. godine. Ima i nekoliko novijih primjera, a zanimljivo je da je početku kraja ovakvog oblika zabave kumovao nitko drugi nego strašni Adolf Hitler.

Ovdje završavamo s poučnim dijelom i počinjemo s raspravom. Znam da nije baš sasvim interaktivno, ali ja ću napisati ono što mi je na umu, a vi čitajući razmislite o svemu pa ćemo lako, ako za tim bude potrebe i želje, a zbog čarolije interneta i društvenih mreža, naknadno prodiskutirati o svemu.

Vjerovali ili ne, ovom sam kolumnom htio pokazati da konstatacija da je osobama s invaliditetom u Hrvatskoj bolje nego u mnogim zemljama Zapada i nije tako suluda kako se možda čini. Istina, i sam u mnogim tekstovima pišem kako nemamo neke stvari u kojima uživaju Ameri s invaliditetom, ili da, za razliku od njih, nemamo nešto što nam možda i nije od izravne pomoći, ali neizravno podiže kvalitetu života osoba s invaliditetom. Neosporno je da u nekim stvarima zaostajemo u odnosu na neke puno bogatije zemlje, ali u nekim stvarima zaostaju i oni za nama. Iako bih želio još, a to i planiram, već sam proputovao dosta Europe i gotovo cijelu Lijepu našu, i mogu vam reći da nemamo razloga biti ljubomorni ili neku zemlju smatrati uzornom i zato je pokušati emulirati. Zar trebamo zavidjeti Bruxellesu koji je puno nepristupačniji od Zagreba i u kojem su prije 50 godina crnce izlagali poput životinja? Zar da se ugledamo na Amerikance koji su prije samo stotinjak godina iskorištavali invaliditet kao profitabilno sredstvo za zabavu i koji i dan danas imaju velikih problema s rasizmom? Ne teku nam med i mlijeko, možemo i moramo puno bolje, ali ne smijemo se ni omalovažavati. Baš zato što nemamo pravi izraz za cirkuske nakaze.

Druga važna stvar o kojoj mislim da vrijedi razmisliti više je pitanje, nego nekavo formirano mišljenje. Pitanje i samom sebi, ali i svima vama. Što ako biti cirkuska nakaza i nije nešto negativno kao što zvuči? Što ako su osobe s invaliditetom živjele bolje ako su bile cirkuske nakaze, a nije teško pretpostaviti da je upravo tako i bilo. Zarađivali su od toga i oni, putovali su i upoznavali ljude i svijet. Bili su zvijezde, koliko god kontekst njihove slave bio neobičan i, iz današnje perspektive, negativan. Bili su zvijezde zbog svoje različitosti, zbog onoga što jesu. A nije li to, zapravo, ono što čemu i svi mi danas težimo? Da se naše razlike počnu uvažavati i prestanu nam biti teški križ na leđima zbog arbitrarnih odluka većine od koje se razlikujemo. Na kraju krajeva, ne želimo li i mi zarađivati od svog invaliditeta? Ako kažete ne, invalidnina će vas demantirati.

Malo toga je jednoznačno. Baš kao što riječ kripl ne mora biti negativna u svakom kontekstu, tako ne mora biti loše ni živjeti u zadrtoj Hrvatskoj kao kripl. Ako kriplovi uopće postoje, dakako.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 11.12.2017