Pasivnost osoba s invaliditetom. Moja stara mantra. Jednostavno smo pasivni. Ali znate što? Ovdje neću duljiti jer tu dolazi do obrata. Ovdje završavamo našu kriminalističku priču

 

Prije nego počnete čitati, imam malo upozorenje za vas. I ovu ću kolumnu, kao i većinu dosadašnjih, započeti pričom koja naizgled nema veze ni sa čim, a posebno ne s osobama s invaliditetom. Naravno, na kraju sve okrenem tako da ima smisao i da je nekako povezano, ali u principu gotovo pola toga što napišem je kao onaj zrak u vrećicama čipsa – samo prazan prostor. U redu, ako ćemo biti precizni, to nije zrak nego dušik, i ima svoju svrhu u vrećici, iako čips ne kupujete zbog njega. No imaju li moji uvodi svrhu? Možda. Pišem ih jer volim pisati i čini mi se da je kolumna zanimljivija ako ima nekakvu priču. A tako si nabijam i broj riječi u tekstu. Tako se bogatim. Prodajući dušik iz vrećica čipsa.

Otkad znam za sebe, volim stvarati. Kao i većina klinaca, počeo sam s crtanjem, ali u principu nikad nije bilo bitno što i na koji način stvaram, pa sam se – kako su godine prolazile, a moji kapaciteti i mogućnosti mijenjali i povećavali – okušao u puno toga. S vremenom, shvatio sam dvije stvari. Općenito, stvaranje je puno univerzalnije nego ljudi misle. Ne stvara se samo umjetničko djelo ili nekakav od umjetničkog djela puno opipljiviji objekt, poput kauča ili police za knjige. Stvoriti se može bilo što, čak i ako je apstraktnije od umjetnosti. Možete stvoriti priliku za nekoga ili nešto. Radno mjesto. Stvoriti se može i znanje. Ali i osjećaj. Stvaranje je sve. Druga stvar koju sam shvatio je da je meni, osobno, u stvaranju uvijek bila bitna priča. Pa iako i priču možete stvoriti u svemu i iz svega što stvarate, riječi su za to idealan medij. Alat stvoren za stvaranje priča.

Pisanjem, pričanjem priča, bavim se puno kraće i manje nego to želim, ali o tome zato puno razmišljam. I znate što mi je fascinantno? One zapetljane krimi priče. Neke su tako kompleksne da sam siguran da su u autorovoj glavi rođene naopako – počnu s rješenjem koje se naknadno zamršenom pričom zakomplicira, tako da autor završi, a vi počnete s nerješivom misterijom. Slično je u mojoj glavi nastala današnja kolumna, ali ja ću vam je ispričati onako kako je i nastajala – naopako. Ako tu priču naopako ispričam je li onda ona i dalje naopako? Ne znam, ali mislim da nije ni važno.

Protekli tjedan sam mnogo razmišljao o tome kako se osobe s invaliditetom svakodnevno i svugdje iskorištava. I ne iskorištavaju nas samo oni koji, više ili manje direktno, žive od nas – poput nekih udruga osoba s invaliditetom, nekih liječnika, prodavača ortopedskih pomagala ili proizvođača asistivne tehnologije. Zapravo, ako ćemo biti korektni, to su simbiotski odnosi u kojima smo jedni bezuvjetno upućeni na druge pa, iako nismo u ravnopravnom položaju u tim pričama, možda nije sasvim pošteno reći da nas se iskorištava. Oni, na neki način, žive od nas, a mi trebamo njih da bismo normalno živjeli. S druge strane, sigurno neću naići na puno neslaganja ako kao primjer pravog iskorištavanja navedem politiku i političare. Znate ono – svima smo dobri dok se treba slikati, obećavati i skupljati bodove i glasove, a kasnije, kakav god rezultat iskorištavanja bio, prestat ćemo biti zanimljivi. Iako ima iznimaka koje potvrđuju pravilo, u ovom slučaju političara kojima je istinski stalo, primjer je dobar jer nam je većini poznat, a daje nam jednostavnu formulu koju možemo primijeniti gotovo svugdje – iskoristit ću te kad i ako mi zatrebaš, ali za tebe me nije briga i zauzvrat ćeš dobiti ili ništa ili minimum. To nam također rade neke naše udruge, rade nam to i mediji, ali često i poslodavci. Zapravo, ovo uistinu možemo doživjeti i doživljavamo svugdje. No ono što me ovdje muči je činjenica da smo često najspremniji prihvatiti iskorištavanje tamo gdje je mogućnost realne koristi od toga za nas najmanja, dok od potencijalno profitabilnog iskorištavanja zaziremo.

Ova priča s iskorištavanjem mi je misli odvukla, ne bez razloga, na politiku. Na politiku i osobe s invaliditetom. O tome sam već puno pisao, no danas je bitna ova premisa – osobe s invaliditetom nisu apolitične. Nisu, uistinu nisu. Većini nas je politika vrlo zanimljiva. Dapače, neki su i aktivni u politici, sukladno svojim interesima i mogućnostima. Kvaka je u tome što je za većinu nas puno atraktivniji ideološki od interesnog aspekta politike. Po Facebooku, a i uživo, pričat ćemo o svojim problemima koje politika treba riješiti i kritizirat ćemo je zato što ih ne rješava. No kada je bitno, kada je i ona minimalna odgovornost na nama, kada treba odlučiti ili podržati, podržat ćemo ideološki nam blisku opciju. Interes će pasti u drugi plan.

Razmišljajući o interesu, došao sam do invalidnina. I dalje se ne mogu oteti dojmu, a i o tome sam pisao, da je ona zapravo, za mnoge od nas, loša stvar. Medvjeđa usluga. Prihvaćamo mrvice suhog, starog kruha kraj nas na podu, zbog kojih onda ne vidimo toplu pogaču na stolu koji je tek metar od nas. Bez da ulazim u to koji je put bolji i kome invalidnina uistinu treba, a kome ne, činjenica je da biramo lakši, možda i ponešto sigurniji put. Čak se posebno ne trudimo niti njega si poboljšati. Efikasnost, u smislu minimalnog ulaganja za maksimalnu korist, nam je urođena. Ali na pasivnost smo možda ipak naučeni. Privoljeni.

Pasivnost osoba s invaliditetom. Moja stara mantra. Jednostavno smo pasivni. Ali znate što? Ovdje neću duljiti jer tu dolazi do obrata. Ovdje završavamo našu kriminalističku priču.

Čega smo se sve dotakli, kakve dokaze imamo? Osobe s invaliditetom dopuštaju da ih se iskorištava, i to najviše od onih koji to najmanje zaslužuju. Osobe s invaliditetom nisu apolitične, ali ih puno više zanima ideologija nego interes. Osobe s invaliditetom su pasivne preko granica efikasnosti, uglavnom biraju lakši put. I to je samo dio onoga što nas opisuje.

Obrat, presuda? Možda je sve ovo, koliko god ružno zvučalo – kao hrpa mana i negativnosti – zapravo prekrasno za nas. Možda je baš to ono što tražimo, što želimo. Jer znate što sam shvatio? Ovo je niz dokaza koji upućuje samo na jednu stvar – sličniji smo osobama bez invaliditeta nego ponekad mislimo.

Ne treba se, međutim, zavaravati. Ovo nisu pozitivne stvari. Savršeno se uklapamo u širu sliku, ali ta slika nije sjajna. Na nama je – svima nama – da pokušamo poboljšati sliku koju živimo. Ili još bolje, stvoriti novu, ljepšu sliku za sve nas. A svatko od nas može birati hoće li biti krumpir ili dušik. Oba imaju svoju svrhu, ali samo zbog jednog kupujemo čips.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 18.09.2017