Ne želim besplatnu ulaznicu, želim se zabaviti kao svatko drugi. Ne želim prednost pri zapošljavanju, želim posao. Ne želim povlastice, želim ravnopravnost

 

Još jedan od onih dana kada je teško započeti. Znam da glupo zvuči uz toliko potencijalno sjajnih tema, ali ovo je jedan od onih dana kada ne znam čega se prvo dohvatiti. Mislim da će ovo biti najgora kolumna u povijesti. Baš mi recite ako tako i bude.

Prošla je bila odlična. Ne zato što sam je ja posebno dobro napisao, ne. Odlična je bila zato što je izazvala reakcije. Za razliku od nekih kazališnih redatelja, ne mislim da kvaliteta dolazi ili može nastati jedino iz jeftinih i niskih provokacija. Ali mislim da mi je dužnost i obveza, kada sam već prihvatio ovaj posao, ukazivati na ono što čujem i vidim. A reakcije mi govore da sam pogodio baš tamo gdje sam htio, gdje sam, zbog svih nas, i trebao pogoditi.

Da završimo ovaj uvod i zatvorimo zadnje poglavlje prve knjige o udrugama – iako sam siguran da je to saga od barem devet knjiga. Voditi udrugu je vrlo teško i ne zavidim nikome tko to radi. Dapače, mnogi zbog toga zaslužuju čestitku, jer puno udruga u tišini savršeno i uzorno radi svoj posao. Ali još ih se više mora spustiti na zemlju i ponovno posvetiti onima zbog kojih i imaju priliku raditi to što rade. Sve dok ljudi imaju probleme vezane uz invaliditet koje moraju rješavati kroz Facebook grupe, sve dok ja o nečemu moram pisati jer ljude ne čuju oni koji bi ih morali slušati, sve do tada udruge neće biti ono što bi trebale biti i ono što su nekada bile. Samo o njima ovisi koliko će ova knjiga imati nastavaka.

Današnja kolumna je trebala biti malo drugačija, a onda me razgovor s prijateljicom podsjetio na jedan od problema kojima bi se upravo udruge svojim aktivizmom mogle i trebale malo ozbiljnije pozabaviti. Posebno dolazi i doći će do izražaja sada, kada je prijevoz i javni prijevoz, iz perspektive osoba s invaliditetom, puno uređeniji, kvalitetniji i pristupačniji.

Kao što dobro znaju oni koji me poznaju, a i vi koji me čitate ste to već mogli zaključiti, nisam baš od onih koji pretjerano patetiziraju oko invaliditeta. Problemi postoje, no ne mislim da smo mi jadni i nemoćni, niti mislim da je društvo baš tako grozno prema nama kako to volimo prikazivati. Dapače, čak bih i ukinuo neke povlastice koje imamo, pod uvjetom da sve drugo u sustavu funkcionira kako treba.

Ipak, bilo je situacija u kojima sam se osjećao građaninom drugog reda. I mogu vam reći da je to grozan osjećaj.

Često idem na razne sportske, zabavne i sve druge događaje – u Zagrebu, izvan Zagreba, ali i izvan Hrvatske. Aktivan sam, kao i dosta nas, a ima i aktivnijih od mene. Uglavnom svi će potvrditi da, iako nam je, kao i uvijek, potreban dodatni trud oko organizacije takvog izlaska, najčešće sve prođe u redu. Dapače, i više od toga. Organizatori događaja se potrude dati nam korisne informacije, ispoštovati rečeno, čak nam i pomoći, osigurati nam što bolji provod. Nerijetko dobijemo i više nego smo očekivali.

Nažalost, nije uvijek tako.

Postoji jedan objekt, jedna arena koju neću imenovati, iako svi znamo o kojem mjestu je riječ. Da, stekli su notornost. Jedan objekt kao zvijezda vodilja svima koji žele doći na loš glas među pola milijuna osoba s invaliditetom. Želite li se tamo zabaviti, do korisne informacije ne možete doći pa, želite li se uzdati u dobru praksu drugih objekata i organizatora, tamo idete na vlastitu odgovornost. I tek onda počinju problemi. Jer to je zona sumraka. Mjesto bez pravila. Tamo nitko nikad ne zna koja vam ulaznica treba. Ne znaju gdje smijete i možete ući. Nisu sigurni ni gdje možete sjediti, a sretni ste ako pratnju puste s vama.

Kada kreneš unutra više od pola sata prije početka utakmice, a zakasniš na početak, i pritom te s jednog ulaza istjeraju i pošalju na drugi pa onda tri puta vode s jednog kraja dvorane na drugi kako bi ti našli mjesto, kada te na ulazu rastave od prijatelja, onda se zamisliš i zapitaš...

Jesam li stvarno ipak građanin drugog reda?

Ova arena je samo primjer. Primjer, ne samo loše organiziranih mjesta za zabavu, nego i svega što ne štima u društvu.

Ne želim besplatnu ulaznicu, želim se zabaviti kao svatko drugi.

Ne želim prednost pri zapošljavanju, želim posao.

Ne želim povlastice, želim ravnopravnost.

Jednostavno je. Ne tjerajte nas da budemo ono što ne trebamo biti.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 15.05.2017