Zašto liječnici uopće imaju mogućnost zbog osobnog boljitka igrati se s našim životima kao da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas?

 

Iako pišem tek nekoliko mjeseci, čini mi se da to radim već godinama, a dosad smo u mojim kolumnama pričali o svačemu – od osobnih asistenata i arhitektonskih barijera pa sve do naše pasivnosti i političke korektnosti. Sve, ali baš sve, može spadati u OSI sektor. Ako ćemo iskreno, tamo sve i treba spadati. Jer i mi, osobe s invaliditetom, u potpunosti smo dio ovog svijeta. Dio društva, u svakom njegovom obliku i na svakoj njegovoj razini. Ili bi bar trebali biti.

Ipak, a iako to ne bi nužno tako trebalo biti, na nas se najčešće gleda iz perspektive dvaju sustava na koja smo nekako, rekli bi na našem prekrasnom hrvatskom jeziku, po defaultu upućeni. Vjerojatno pogađate da pričam o socijali i zdravstvu. Osoba s invaliditetom, naravno, samo nešto od toga i može trebati. Socijalnu pomoć. Ili liječnika.

No, da ne krenem opet u filozofske monologe o percepciji osoba s invaliditetom u društvu, vrijeme je da se pozabavim i onim što sam zamislio kao glavnu temu ovotjedne kolumne. Naime, shvatio sam da od ova dva sustava koja nas trebaju jednako koliko i mi njih, na jedan sam potrošio već mnogo riječi, dok sam drugi, zapravo, pomalo i zametnuo. Nije pošteno.

Invaliditet zaista, u većini slučajeva, i jest medicinski problem. Dobro, ne mora nužno biti problem, ali uglavnom s razlogom, barem u jednom periodu života, imamo s liječnicima više posla nego obični smrtnici.

Kako nisam od ljudi koji vide i traže problem u svemu, tako ne mislim ni da je zdravstvo loše kao što ga se često prikazuje ili voli prikazivati. Moja su iskustva mahom jako ugodna, iako sam po bolnicama proveo možda i najteže trenutke svog života. Međutim, ima i iznimki. A jednu ću iskoristiti kako bih skrenuo pozornost na, po meni, crnu ovcu medicinskog sustava s kojom imamo nepotrebno puno posla, i to zato jer je produžena ruka birokratskog glavonošca s milijun krakova.

Iz praktičnih razloga sam nedavno odlučio promijeniti fizijatra. Jedna promjena je uskoro, iz administrativnih razloga, uzrokovala i drugu – ukratko, kada mi je trebalo napisati preporuku za produžetak fizioterapije u kući, našao sam se već u startu u pomalo nezavidnoj situaciji. Ipak, doktorica kod koje sam na kraju otišao učinila se jako simpatičnom. Ne samo da mi je napisala preporuku za fizioterapiju koju sam tražio, nego mi je napisala i preporuku za elektromotorna invalidska kolica koju nisam tražio. Ne samo da mi je napisala tu preporuku, nego mi je dogovorila i mjerenje i sastanak kod jednog od distributera i prodavača ortopedskih i sličnih pomagala. Iz ordinacije sam otišao pomalo zbunjen, ali zadovoljan.

Nažalost, kod tog distributera nisam našao ono što mi odgovara, a, iskreno, osjećao sam se i pomalo loše u toj isforsiranoj priči. Ponovno sam se obratio doktorici i zamolio ju da mi napiše preporuku za obična invalidska kolica, koja bih, onakva kakva mi pašu, lakše mogao naći kod drugih dobavljača.

Ona je to odbila. Jer joj drugi dobavljači nisu po volji.

Priča je istinita i vrlo dobro portretira sve što ne valja u našim sustavima općenito, a posebno u onom dijelu medicinskog sustava s kojim osobe s invaliditetom, poglavito onim tjelesnim, imaju najviše posla.

Zašto, iako imam progresivnu bolest, moram stalno ići po nove preporuke za fizioterapiju i na povjerenstva kod doktora na petom katu bez lifta? Zašto, ako ne udovoljavam nekim poprilično arbitrarnim uvjetima, nemam pravo na obična i elektromotorna kolica istovremeno? Zašto doznake ne pokrivaju kompletan iznos ortopedske opreme? Zašto mi gume moraju trajati godinu dana? Zašto moram paziti kako i koliko trošim pelene? Zašto se pravilnik mijenja češće nego vlada?

Zašto liječnici uopće imaju mogućnost zbog osobnog boljitka igrati se s našim životima kao da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas? Zašto smo dopustili izvrtanje svih vrijednosti i društvenih normi?

Zašto, zašto, zašto?

Čemu toliko arbitrarnih gluposti birokrata koji nikada nisu vidjeli osobu s invaliditetom jer sjede na vrhu nepristupačnih tornjeva sazdanih na temeljima nemara i nezainteresiranosti?

Koliko dugo ćemo tolerirati ovakve stvari? Kada ćemo skinuti lažne bogove s trona?

Ja sam produžetak fizioterapije dobio. A, na kraju, i kolica kakva sam trebao.

Moć imamo. Svatko od nas. I svi zajedno.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 10.04.2017