Hrvatska je mjesto, destinacija, u kojoj za osobe s invaliditetom sunce rijetko sja, zapravo se puno češće javlja pomrčina

 

Za one koji možda ne znaju, Full of life je turistički slogan Hrvatske, a ako bi ga prevela bilo bi to nešto kao 'puna života'. E, pa kako za koga. S obzirom na to da u Hrvatskoj vlada demokracija, sloboda govora, medija i bla, bla, bla, nadam se da me ni nakon ovog teksta nitko neće imati na piku jer samo ću napisati istinu, ili barem ono što smatram istinom.

I dok Hrvatska možda nekom strancu djeluje kao dobra destinacija, za OSI populaciju koja ovdje živi ona je mjesto gdje sunce rijetko sja, a puno češće se javlja pomrčina.

Zašto tako mislim?

Ima među nama mnoštvo onih koji ujutro ne ustanu iz kreveta dok ne dođe asistentica koja radi za 2000 kuna, četiri sata, dakle preostalih 20 sati u danu im je potpuno isto – je li sunce ili pomrčina, jer ionako ne mogu nikuda mrdnuti. Ista ta asistentica bi u nekoj drugoj državi za brisanje stražnjice dobila barem dva puta veću plaću, pa onda nije ni čudo što je lutrija naći pravu osobu iz prvog oglasa. I zadržati je duže od godine dana.

Napokon ste izašli iz kuće, ali morate ići sve okolo naokolo jer su rubnjaci raskopani, a tamo gdje bi možda mogli proći parkirani su automobili, ne možete ući u trgovinu, ni Dom zdravlja, poštu ili Finu. Dođete u bolnici, ušli ste, ali vas ne primjećuju nego automatski pogled bacaju na vašu pratnju s pitanjem: Vi ste skrbnik? Kako ćemo bolesnika prebaciti na stol? Zemljo, otvori se, ako ni u bolnici ne znaju kako će izaći na kraj s nepokretnima.

Pokušaj izlaska iz kuće broj dva je u kino, kazalište, muzej koji ću najjednostavnije opisati kao 'povuci – potegni ući ne mogu', a ako se i može ući, pronađe se neka aljkavi smo i nepripremljeni za vas situacija koja vam zagorča izlazak.

U bolesno veliki broj javnih ustanova, organizacija, škola, fakulteta, sudova, socijalnih radova, kulturnih ustanova, teško pokretljive osobe ne mogu ući, kao da se rampa ili lift grade samo za jednu osobu u ovom trenu, kao da ta rampa neće tamo stajati i za pedeset godina. Dakle, to je dugoročno ulaganje, ali zašto bi osoba s invaliditetom uopće nekud išla?

Ako se pak hoćemo zaposliti, dok nas procjene, obrade poticaje, prilagode radno mjesto već smo, po godinama, jednom nogom u mirovini.

U Full of life Hrvatskoj teško bolesnoj djeci bez pardona uskrate lijek koji bi im značajno popravio stanje, majka koja izgubi dijete mora dići medijsku hajku da bi postigla nešto što zdrav razum nalaže. U crkvi nas ne žele pričestiti, a ispred crkve misle da smo prosjaci jer ne razumiju što smo zapravo izgovorili.

Stigli smo na to naše poznato more da upijemo koju zraku sunca i vidi čuda, na plaži postajemo atrakcija, svi prisutni poglede su usmjerili na naše deformitete i narukvice za plivanje, zapiljili su se kao da očekuju nastup cirkusanta. Ovdje ću se dotaknuti i 'kakti prilagođene' plaže, jer cilj prilagodbe nije nasipati malo strmog betona i zakucati rukohvat. Jako malo plaža je zapravo u potpunosti prilagođeno, puno više ih je po principu 'drži vodu dok majstori odu'.

Dolazi na red voljena nam birokracija, da nje nema bilo bi nam dosadno, ona je glavna svrha našega života. Prilikom ostvarivanja prava, nosimo na šaltere tone i tone papira i nekom čudnom slučajnošću uvijek nam još jedan nedostaje. Državu se ne smije oštetiti.

Nedavno su napadali pravobraniteljicu za djecu jer je mališanima poslala poruku da uče jezike i 'idu ća', ali žena je skoro pa u pravu, zna da u ovom Full of life baš i nema istine.

Većina OSI ni vani ne bi profitirala jer smo prema statistikama niže obrazovani, nismo poligloti i školujemo se za zanimanja koja nitko ne traži. Sve se svodi na jedan korak naprijed, dva natrag.

Ovo je ukratko moja definicija 'Hrvatske pune života za osobe s invaliditetom' i daj Bože da sam u krivu, ali mislim da za nas još jako dugo žarko sunce u Full of life neće zasjati.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 08.11.2017