Koliko su stvari oko statusa roditelja njegovatelja zapravo loše uređene govori i činjenica da u slučaju smrti djeteta majke njegovateljice u roku od 24 sata nemaju više nikakva prava, pa čak ni na dostojanstveno žalovanje

 

Vrijeme je da otisnem koji redak o majkama njegovateljicama, o lavicama, o ženama nadljudske snage čak i onda kada od umora i životnih nedaća padaju s nogu. O ovoj temi mogla bih pisati na tisuću načina, gledati na te majke iz tisuću uglova, ali zadržat ću se na činjenici da su podcijenjene, da rade za tri kune po satu i da je država maćeha prema njima što je posebno vidljivo zadnjih dana.

Majke njegovateljice za danonoćnu brigu o svojoj djeci primaju plaću od 2500 tisuće kuna, što je 80-ak kuna dnevno, bez godišnjeg, koji doduše postoji u zakonu, ali kako da ga koriste kad njihova djeca i za vrijeme godišnjeg imaju iste potrebe, žive na aparatima, hrane se na sondu, ne obavljaju sami ni nuždu. Neke od tih majki ni na pola sata ne mogu ostaviti svoju djecu. Majke su to koje godinama nisu otišle na kavu, koje ne idu frizeru, koje Boga mole da se ne razbole jer ako one padnu njihovu djecu neće imati tko podići, doslovno, iz kreveta. Da, njihov rad je netko procijenio na 2500 tisuće kn za 24- satno radno vrijeme cijeli mjesec. Nije li to sramota dok neka teta koja sjedi za šalterom primi plaću od minimalno 4000 tisuće kuna? Prije nego što se netko pobuni želim reći da nemam ništa protiv tete za šalterom, poslužila mi je samo za ilustraciju apsurda.

Majke primaju taj minimalac i tješe se da je bolje išta nego ništa, život su posvetile djeci i ne usuđuju se maštati o boljem sutra jer će im netko još i prigovoriti komentarom: Što će ti plaća da njeguješ svoje dijete?

Status roditelja njegovatelja nazvala bi ne daj Bože nikome statusom i svatko tko se s tim ne slaže bi mogao probati biti na mjestu neke od majki. Koliko su stvari oko statusa roditelja njegovatelja zapravo loše uređene govori i činjenica da u slučaju smrti djeteta u roku od 24 sata majke nemaju više nikakva prava, pa čak ni na dostojanstveno žalovanje

Prije nekoliko dana svoje je plave okice zauvijek zaklopio maleni Leon Lapaš, a njegova majka Leonela osim što je izgubila sina, izgubila je i posao, izgubila je sva prava, a očito nema pravo niti odžalovati u miru jer bi se prema pravilima sada odmah trebala prijaviti na Burzu i biti aktivna u traženju posla kao da se ništa nije dogodilo.

Leonela je 12 godinica brinula o svojem Leonu, noći i noći probdjela, ima više znanja od kakve medicinske sestre na hitnoj, a u njezinom stanu ima aparata, šprica, cjevčica kao na odjelu intenzivne njege. Jednom sam je pitala kako uspijeva sve to sama odrađivati? Odgovorila je: Moram moći, morala sam sve naučiti. Ponekad bi jedva stajala na nogama od umora i strepnje, nikada nije navratila u miru i spokoju tek bi trčeći uletjela u moj stan, progovorila nekoliko riječi i brzo otišla jer nije bila do kraja sigurna da je Leo dobro...

Državo moja, maćeho bolje rečeno, što da radi ova majka sada? Nijema od boli, nema djeteta, nema prava... kako da se preko noći resetira i počne tražiti posao?

Dvanaest godina provela je u stanu uz Leona, uz aparate, uz njegove tjelesne rane i one koje je kao majka nosila na duši jer je Leon nije mogao ni zazvati, dvanaest godina Leonela se borila za svojega sina i ostalu teško bolesnu dječicu. Svo to vrijeme zanemarila je sebe, svoje zdravlje i nije imala kada uglancati životopis da bi bila spremna za novi posao čim joj dijete umre.

Sramota je za sve na vlasti da majka njegovateljica koja izgubi dijete mora brinuti za peticije i prava, sramota je da u smrti djeteta mora suze brisati pred novinarima.

Zar bi zbilja njezina primanja i prava iz statusa još narednih šest mjeseci toliko oštetila nekoga?

Da svi oni lopovi koji su te pokrali državo moja, vrate samo dio ulova bilo bi za Leonelinu naknadu narednih deset godina.

Dajte ženi da dostojanstveno i u miru plaće, da se oporavi, dajte joj mogućnost da se prekvalificira, da se uopće pronađe u nečemu, dajte joj priliku da pokuša nastaviti normalno živjeti.

Jedino ispravno rješenje je da zahtjevi iz peticije budu prihvaćeni i loš zakon bude promijenjen, bio bi to tek minimum poštovanja koje Leonela i sve buduće Leonele u svojoj najvećoj tuzi zaslužuju.

"Gledala sam u tvoje oči koje su nebesko plave svaki dan no nisam ih vidjela, držala te za rukice no nisi osjetio, pjevušila ti, nisi me čuo, očito si samo čuo moju i mnoge druge molitve i Bog te usprkos mojoj tuzi i boli odveo na lijepo mjesto. Leti moj anđele, imaš krila, trči po livadi i budi sretan. Mnogo si tog napravio za svog života no majka nastavlja tvoju nedovršenu misiju. Zauvijek u mom srcu...", napisala je moja susjeda Leonela Pomper svom preminulom sinu Leonu.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 20.10.2017