Moja trudnoća ni po čemu nije bila drugačija, svoje dijete nisam manje iščekivala. Zapravo mi je najteže pala nepripremljenost okoline i sustava na moje dijete te komentari "zašto ste joj dozvolili da rodi"

 

Kada sam saznala da sam trudna bojala sam se kako će sve ispasti, lagala bih kad bi rekla da nisam.

Prvo sam otišla svojem ginekologu koji me je uputio u Petrovu. Kad sam došla tamo, šok! Toalet je bio toliko uzak da se dvije osobe, pratnja i ja uopće nismo mogli okrenuti i zatvoriti vrata. Napominjem, mogu malo na noge - žena koja ne može, nema teorije da obavi WC.

Kada sam stigla do ambulante, uslijedio je novi šok - ginekološki stol još iz doba Franje Josipa, malo šale u jadu. Doktor me na kraju pregledao na običnom krevetu. Upitala sam: "Je li na svim odjelima tako?" Odgovorili su mi da trudnice u kolicima nisu česta pojava, ali da istina i bog moraju raditi na prilagodbama. Mislim si ja, zar samo trudne žene s invaliditetom trebaju ginekologa?

Ali nisam više ništa analizirala jer sam se osjećala sasvim bespomoćno u tom trenutku i bilo mi je jasno da neću moći cijelu trudnoću tako. Jedino što ide u prilog Petrovoj bolnici je činjenica da su se bili spremni prilagoditi. S trudnoćom je bilo sve u redu pa sam imala vremena do novog pregleda da smislim što ću dalje.

Za nekoliko dana sam preko jedne gospođe dospjela u bolnicu Sveti Duh i upoznala doktora Dubravka Habeka. Bolnica Sveti Duh je i prije devet godina jedina imala ginekološki stolac za žene s invaliditetom. Nije ni taj stolac bio rješenje za sve probleme jer kako je trudnoća išla kraju bila sam sve teža, tromija i bilo mi je teže stajati, ali su me lakše prebacivali nego na visoki stol.

U 29. tjednu trudnoće došlo je do blagih komplikacija - nešto s bubrezima i visok tlak, uglavnom sve se to može dogoditi i fizički zdravoj trudnici. Ostala sam tri dana u bolnici, doktor je omogućio da mama bude cijelo vrijeme sa mnom i tu sam imala veliku sreću. Nakon toga sam bez problema izgurala do 37. tjedna trudnoće i carskim rezom rodila zdravu djevojčicu, a mama je naravno opet bila sa mnom.

Kada smo stigle kući javio nam se problem manjka zdravih ruku, asistenta tada nisam imala, moja mama kao baka nije imala pravo na porodiljni, a obična šetnja je ponekad bila pravo umijeće jer nitko ne može gurati dvoja kolica odjednom. Bilo je teških trenutaka u kojima sam si predbacivala da nisam dobra mama jer ne mogu nositi i presvlačiti svoju bebu, bilo je misli kako će se moje dijete jednom nositi s mojim invaliditetom i komentarima onih ljudi koji se pitaju zašto sam je uopće rodila i tko mi je to dozvolio... Uglavnom, sve sam preživjela, naravno uz stopostotnu podršku obitelji i za svoju djevojčicu bih sve ponovila. Ono što me silno žalosti je činjenica da ni danas ne bi bolje prošla i dokle god se propitkuje nečije pravo na majčinstvo - nema nama napretka. Još uvijek su ginekološke ambulante neprilagođene, još uvijek su barijere u glavama prisutne, još uvijek se sve svodi samo na podršku obitelji po principu "sama si htjela, sama i trpi."

Za kraj poruka ovom pomalo trulom društvu: Moja djevojčica je zrelija i senzibilnija od druge djece, ona ne bulji u nečije krive noge, njoj invaliditet drugih ljudi nije čudan, napravi mi sok i doda tanjur. Od srca se smije u igri sa mnom i voli svoju mamu na kotačima više od ičega. A onim dušebrižnicima koji su pitali zašto su mi dozvolili da TO rodim poručujem: Moje dijete nije 'TO', moje dijete je predivno biće i odlična učenica, potpuna mlada damica, s čvrstim stavovima prema životu već sada, ona itekako zna stati u obranu slabijih. Ona je centar mojega svemira i glavna svijetla točka u našoj obitelji – ona je smisao našeg življenja. Imate li vi smisao života ili se radije bavite tuđim?

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 22.08.2017