Kineski aktivist Chen Guangcheng rekao je kako je prava mjera civilizacije način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom

 

Zanimljivo je to novinarstvo. Pisanje kolumni. Općenito, proces prenošenja misli na papir ili, u ovom slučaju, u binarni kod, bitove koji nam se onda u obliku slova ukazuju na ekranu. Magija. Da se ipak vratim na temu – meni su moje misli, naravno, sasvim jasne. No kada želiš prenijeti nekakvu smislenu informaciju, kada poruka mora biti jasna i drugima, onda o svojim mislima moraš aktivno razmišljati. Problemi i izazovi s kojima se mi, osobe s invaliditetom, redovito susrećemo, uz mene su cijeli život. To živim, to sam ja. Međutim, sada, kada sam u situaciji da o tome trebam i napisati nešto, počinjem uviđati koliko je zapravo sve to kompleksno. Svaki put kada se poželim posvetiti nekom problemu, shvatim da je povezan s tisuću drugih. Imam osjećaj da se stalno ponavljam, što je ponekad čak i točno, iako je tema toliko da bih mogao neprestano pisati mjesecima. I to samo nabrajajući izazove i probleme koji čine paukovu mrežu u koju smo uhvaćeni.

Puno tema sam već načeo, neke od njih nisam završio. Neke će biti nemoguće ikada završiti. Ovaj tjedan, međutim, nastavljam točno tamo gdje sam prošli tjedan stao.

Osnovna škola “Milan Amruš” u Slavonskom Brodu jedina je škola za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju u županiji. Iako bi i samo postojanje takvih, specijaliziranih škola moglo biti punokrvna tema za kolumnu, a vjerojatno će i to jednom doći na red, moramo priznati da je pohvalno da je našoj djeci omogućeno da se školuju u uvjetima koji su sukladni njihovim mogućnostima i potrebama.

Ali i to je laž. Kao i mnoge druga povlastice i prava koja imamo.

Osnovna škola “Milan Amruš” je jedina škola u Brodsko-posavskoj županiji za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju. No u njoj djeci nije omogućeno da se školuju u uvjetima koji su sukladni njihovim mogućnostima i potrebama. Sa stropova učenicima i osoblju po glavama pada žbuka, a nerijetko su neke prostorije i neupotrebljive zbog poplava, iako je škola, kada je i u najboljem stanju, premalena za 107 učenika koliko ih prima u dvije smjene. Kupaonice i WC-i su neprilagođeni, a u učionicama ne postoje sanitarni čvorovi. I to je samo dio problema. Ukratko, to je stara, derutna građevina u kojoj su djeca, srećom, smještena samo privremeno. Već 40 godina.

Ne znam jeste li i vi primijetili kako mnogi naši najpoznatiji sportaši, osim vlastitom talentu i radu, svoj uspjeh najviše duguju nevjerojatnom trudu i podršci svojih roditelja. Janica i Ivica Kostelić vjerojatno ne bi bili tu gdje jesu bez Gipsa, baš kao što ni Blanka Vlašić ne bi postigla sve što je postigla bez svog oca Joška. To su najpoznatiji primjeri, ali siguran sam da ih ima još. Zapravo, svi mi na neki način moramo zahvaliti svojim roditeljima, barem za nešto.

Sustav je za svakoga od nas zakazao u nečemu dok smo bili djeca. Razlika je u tome što se roditelji djece s teškoćama u razvoju umjesto boljih sportskih rezultata i skuplje odjeće moraju krvavo boriti za civilizacijski minimum. Za osnovna ljudska prava svoje djece. Nekada i za njihove živote. Sustavu usprkos.

Tako je bilo i ovdje. Roditelji već godinama mole. Traže. Pišu, zahtjevaju. I nikoga nikada nije briga. Nimalo. Sve dok se ne uključe mediji. Sada se već danima o tome piše. Snima se, priča se. Svi imaju rješenja i lijepe riječi. Pitanje je samo kada će se ugasiti kamere i diktafoni jer djeca s teškoćama u razvoju ne povećavaju dovoljno gledanost. A s kamerama nestaju rješenja i lijepe riječi.

Kineski aktivist Chen Guangcheng rekao je kako je prava mjera civilizacije način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom.

Krasno je što su u Slavonskom Brodu našli novca za azil za životinje, neupitno je da je i njima potrebna naša pomoć.

No, molim vas, nemojmo biti licemjeri stavljajući pse i mačke ispred djece s teškoćama u razvoju.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 20.02.2017