Slijepi starac se iz jadnog invalida nakratko pretvara u junaka koji je, unatoč teškoćama, sposobniji i jači od lopova, da bi se vrlo brzo i sam opasno približio ulozi negativca

 

Ono što mi se često događa kada pišem ove kolumne je da zapravo imam više tema o kojima želim taj dan pisati. Možda vam se to čini kao pozitivna stvar – moguće da bi i bila pozitivna, da sam ja drugačiji – no to zapravo stvara nekoliko problema. Prvi je problem što ni jedna od tih tema u mojoj glavi onda nije razrađena onoliko dobro koliko bih ja želio da bude, jer mi misli lete na sve strane. Kao posljedica se zatim redovito javlja ideja da sve te teme na neki način obradim zajedno, u jednom tekstu. Na kraju krajeva, već smo zaključili da je problematika kojom se u kolumni bavim vrlo zapetljana, raznolika, a opet na sve moguće načine povezana, pa nikada nije problem kvalitetno sve povezati. S druge strane, povežem li dvije ili više tema u jedan tekst, sam sebi kradem materijale za budućnost. Samoubojstvo iz zasjede, rekao bi moj bivši razrednik. Ukratko, strašni su to problemi i dileme, pa bi bilo u redu da me malo žalite.

Osim izazivanja sažaljenja, uvodom sam vam htio reći da će i ovotjedna kolumna biti neki čudni ćušpajz, ali mislim da ste već navikli.

Danas, za vas je to jučer, gledao sam jedan sasvim solidan film. Dapače, možda je čak i odličan, ovisno o vašim žanrovskim preferencijama. Ukratko, bez da vam otkrijem puno ili previše radnje, film priča o grupi mladih delinkvenata koji provaljuju u kuće i kradu. Nisu Robin Hood, ali nisu ni oličenje demonskog zla – svatko od njih ima neki svoj razlog zašto to radi pa ih je podjednako lako osuđivati i suosjećati s njima. Zaplet počinje kada za vrijeme provale, koja im je trebala biti posljednja, shvate da njihova žrtva nije ni približno bespomoćna ni bezopasna kao što su mislili, pa se kradljivci uskoro iz lovaca pretvore u lovinu.

Jasno mi je, niste očekivali filmsku kritiku pa se pitate zašto onda kolumna tako izgleda. Zato što je trik u tome da je čovjek kojeg pljačkaju slijepi ratni veteran.

Film se u prijevodu zove „Ne diši“, a ulogu slijepog osvetnika igra sjajni Stephen Lang. Osim što ću vam preporučiti da pogledate film, posebno ako volite malo straha, iskoristit ću ga i kako bih povezao dvije teme u jednu priču. Ćušpajz, kažem vam.

Po meni, najveća kvaliteta filma leži u rastezanju mnogih dualnosti pa dobivamo nekako prilično realnu sliku svijeta, koji ne samo da nije crno-bijeli, nego nam za opisati ga nije dovoljno niti 50 tisuća nijansi sive. S jedne strane, imamo zločince s kojima lako možemo suosjećati, što nije neviđeno u filmovima, pa ih priča onda, da bi pojačala efekt, odvodi u krajnost žrtve. S druge strane, slijepi starac se iz jadnog invalida, kojeg očekujemo na početku, nakratko pretvara u junaka koji je, unatoč teškoćama, sposobniji i jači od lopova, da bi se vrlo brzo i sam opasno približio ulozi negativca.

Jesmo li bespomoćni ili nismo? Želimo li da nas drugi doživljavaju bespomoćnima? Želimo li biti osobe s invaliditetom ili želimo biti samo osobe? Možemo li biti oboje istovremeno? Želim li invalidninu ili želim raditi? Je li uvijek pošteno imati i jedno i drugo? Kada prava postaju antiteza ravnopravnosti? Što je, zapravo, invalidnost uopće?

Pitanja nisu tu da bih ja napisao odgovore, nego da vi razmislite o njima. Dok razmišljate, ja ću se posvetiti drugom sastojku mog filmskog ćušpajza.

U Americi sve više u filmovima i serijama vidimo osobe s invaliditetom – sve češće je riječ o glavnim likovima koji sve rjeđe izazivaju osjećaje poput sažaljenja. Nažalost, još uvijek su rijetkost glumci s invaliditetom, no i to će se sigurno promijeniti, vjerujem vrlo brzo. Ako uzmemo u obzir dosadašnju važnost američke filmske industrije u stvaranju društvenih i svih drugih normi u svijetu, slobodno možemo reći da smo na pragu možda i najveće revolucije u povijesti borbe za prava osoba s invaliditetom.

Nažalost, isti se trend, barem za sada, ne vidi i drugdje, pa tako ni u Hrvatskoj. Naravno, naša je kinematografija preslaba da bi takvu promjenu mogli brzo uočiti, ali ono što bi se moralo dogoditi je veća zastupljenost osoba s invaliditetom u medijima, što sam spominjao prošli tjedan. Ali ne da drugi pričaju o nama, posebno ne kao o jadnicima, nego da mi pričamo o sebi i o drugima.

Vjerojatno do sada već svi znate da sam veliki protivnik bilo kakvih kvota jer vjerujem da svatko svoje mjesto može i treba zaslužiti vlastitim radom, kvalitetama, znanjem i rezultatima. No budući da već imamo mnogo kvotnih sustava, uključujući i onaj o zapošljavanju osoba s invaliditetom, predlažem da se isti prilagodi na način da medijima uvjetuje veću zastupljenost osoba s invaliditetom. Ali ne na način da nam jednom tjedno ispričaju odabranu tužnu priču, nego da nas ljudi vide u ulozi voditelja ili glavnog glumca. I to su radna mjesta. Jer ako kvote već uvjetuju zapošljavanje osoba s invaliditetom, a ne vidimo ih na ekranu, onda je to dvostruka diskriminacija. Ili možda čak trostruka?

Kada već opet postavljam pitanja, jeste li razmislili o odgovorima na ona prethodna?

Mi znamo da nismo bespomoćni ni jadni, no jesmo li spremni preuzeti uloge i junaka i negativaca, figurativne, ali i one stvarne?

Jesmo li spremni istinski biti ravnopravni u svijetu koji je siv?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 29.05.2017