Sustav nam nije omogućio jednake uvjete za život. Ne samo jednake uvjete u odnosu na osobe bez invaliditeta. Ne, ni međusobno nismo jednaki. A to je možda još veći problem

 

Koliko sam uspio vidjeti, a koliko mogu i smijem zaključiti po reakcijama, prošla kolumna se svidjela većini ljudi. Ako slučajno spadate među one kojima se ne sviđa, onda pripadate i u grupu ljudi kojima treba uskratiti invalidninu. Ako niste osoba s invaliditetom, treba vam uskratiti nešto drugo. Bilo što. U Hrvatskoj svakako svi imaju nekakva prava.

Šalu na stranu – ne smijem ni pretjerati, naljutit ću urednika – problem je ozbiljan. Složen je i dubok. Iako u kolumnama često karikiram, iza svega što napišem stoji nekakva ideja. A iza svake te ideje stojim ja. Sjedim ja. Potpuno i sa svim onim što trenutno znam o nama i našem svijetu. A mislim da znam puno, jer sve o čemu pišem, živim cijeli svoj život. I definitivno mogu reći da je točno da velik broj nas objeručke prihvaća povlastice koje nam ne trebaju. Na njih imamo pravo, možda ih i zaslužujemo, ali sigurno nam ne trebaju. Luksuz su koji nas udaljava od stvarnog svijeta, na više načina. A još više su luksuz koji od stvarnog svijeta udaljava one kojima nisu luksuz, nego životna potreba.

Kada sam prije tjedan dana o ovome pisao, generalna je poruka bila da osobe s invaliditetom žive puno bolje nego ljudi misle. Da smo sami krivi za većinu onoga na što se žalimo. S obje se tvrdnje slažem, naravno. To sve, međutim, ne znači da je sustav dobar. Baš naprotiv – sustav nas je doveo do ovoga. A mi smo stvorili takav sustav. Čudno? Čudno, ali nije. Jer i mi smo sustav. Ili bi bar trebali biti.

Sustav je zakazao. Osobe s invaliditetom nemaju istu šansu. Nemaju je ni u vrtiću, ni u školi. Nemaju je na poslu, u mirovini. U bolnici, u banci, pošti. Na tržnici, kod zubara. U staračkom domu. Na cesti. Čak ni u svom vlastitom domu. Sustav nam nije omogućio jednake uvjete za život. Ne samo jednake uvjete u odnosu na osobe bez invaliditeta. Ne, ni međusobno nismo jednaki. A to je možda još veći problem.

Sve je jedan veliki paradoks. Točno je da nas razjedinjenost uništava. Zbog previše udruga, a u situaciji u kojoj svaka vuče na svoju stranu, gubi se slika o brojnosti osoba s invaliditetom. Gubi se slika o velikom broju zajedničkih problema. Ozbiljnih, osnovnih životnih problema. Gubi se slika o relativnoj lakoći i financijskoj nezahtjevnosti rješavanja tih problema.

Zajedništvo nam je jedini put. Ali samo ako ćemo biti iskreni u različitosti.

Ako ćemo zajedno krenuti u izgradnju svijeta koji će biti dobar i po našim mjerilima, moramo znati da ne možemo svi imati sve jer, budimo iskreni, svakome od nas i ne treba sve. Uzmimo samo jedan primjer. Zašto bi netko, samo zato jer ima neki oblik invaliditeta, trebao mjesečno primati 1.250 kuna invalidnine? Ne bi pritom uopće trebala biti bitna trenutna primanja te osobe, niti vrsta i arbitrarno postotno određeni stupanj invaliditeta, nego isključivo trenutne i realne potrebe te osobe, ali samo one proizašle iz invaliditeta. Ako moja situacija ne iziskuje posebne troškove, onda dajte moje novce nekome kome trebaju. Ovako, svojom pohlepom i ljenošću stvorili smo sustav koji nema novca za one koji ga trebaju, a od onih koji ga ne trebaju stvara parazite koji nemaju razloga, a ni motiva biti produktivni i aktivni članovi društva. Jedni su robovi zato jer nemaju, drugi su robovi zato jer imaju. Da, ako ćemo se zajedno boriti da nam svima bude bolje, neki od nas će morati i priznati da nisu jadni, ali se i prestati ponašati kao jadnici kad iz toga nezasluženo mogu profitirati.

Znate što? Nije lako. Ali nije lako nikome. Ja želim jednaku šansu da mi bude jednako teško, ali ako moja jednaka šansa ne košta više, nemojte mi nepotrebno olakšavati novcem koji ne trebam. Omogućite mi da postanem bolji čovjek tako što ću se moći boriti za sebe, kao što se bore i svi drugi. Boriti, a ne dobiti ono što ne trebam kako se ne bih borio za ono što želim.

Velik je to problem, baš zato što se sve mora promijeniti. Iz korijena. Ali, vjerujte mi, lakše ćemo prvo promijeniti sebe. Onda će sa sustavom ipak biti lakše.

Bilo bi glupo ne iskoristiti ono što nam se nudi. Samo smo ljudi, a efikasnost je vrlo prirodna. Međutim, ako se borimo za jednakost, krivo je baš uvijek birati lakši put. Nekad treba birati put jednakosti. A on je teži, jer nikome nije lako. Ni osobama bez invaliditeta, ali ni drugim osobama s invaliditetom.

Budimo iskreni prema drugima, ali prvo se obračunajmo sami sa sobom. Možemo biti ili jednaki, ili jadni.

A ukoliko želimo mijenjati sustav, postoji samo jedan točan odgovor.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 21.08.2017