Sjetim se u zadnje vrijeme često ove djedove poruke, ovih njegovih misli u kojima je satkano toliko mudrosti

 

S godinama dođu i razna pitanja. Jedno od značajnijih svakako je – Jesam li mogao drugačije? Naravno uvijek se može drugačije, ali nikad ne znamo što bi bilo kad bi bilo drugačije. Jednom davno dok smo kopali loze na starom vrtlu pitao sam djeda : Dide jesi li ti sritan? A on me pogledao i onako toplo se nasmijao i odgovori mi, kad bi znao što je to srića onda bi ti mogao odgovoriti jesam li sretan ili nisam. Nikad nisam imao vremena o tome razmišljati, a nije mi nitko ni kazao što je to sreća. Danas je moj život takav kakav je, nisam znao za bolje pa bolje nisam ni želio. Imao sam svoje trenutke, koji su uvijek dio mene, obitelj sam podigao, gladan nisam i ako je to "srića" onda sam ja sretan, a ako nije, onda stvarno ne znam jesam ili nisam sretan.

Sjetim se u zadnje vrijeme često ove djedove poruke, ovih njegovih misli u kojima je satkano toliko mudrosti i u kojoj je najbolje opisano pitanje – Jesmo li mogli drugačije?

Kada mi je povjeren život sa izazovom invalidnosti osjećao sam se izgubljen, mislio sam kako je moj život postao bezvrijedan, bez ikakve nade za radost, za sreću. Ali kako je vrijeme prolazilo shvatio sam koliko sam u biti bio izgubljen, koliko je moj život bio promašena priča i shvatio sam kako sam dobio novu priliku za pronaći prave vrijednosti, koje život čine životom. I otada svaki trenutak za mene postao je nova lekcija. Sjetio sam se svih onih mudrosti koje sam čuo kao dijete, koje su bile ogromni kapital u izgradnji moje osobnosti.

Danas kao osoba koja je odrasla, koja može što može, koja živi kako može ili jednostavno koja je slobodna u onoj mjeri koliko joj okruženje dopušta. Sloboda traži odgovornost, traži istinu i oslanja se na svoje mogućnosti. Sloboda ne oplakuje prošlost, vjeruje u sebe i ne dozvoljava nikome ucjene i ne osvrće se na kritike. Život sa izazovom invalidnosti poseban je život, život u kojem se ističemo, u kojem učimo iz najvrijednije knjige, iz knjige iskustva. Osoba s invaliditetom ponekada ima čudne reakcije i rijetki ih mogu razumjeti, možda čak jedino njihova obitelj, ali i oni su naučili živjeti svoju slobodu i ne dozvoljavaju nikome da je naruši. Biti osoba s invaliditetom na ovaj ili onaj način traži mnoga odricanja i prilagodbe, koje nažalost zajednica ne razumije ili joj nisu važne.

I onda kada se pitamo jesmo li mogli drugačije, možda, ali to drugačije imalo bi svoje opterećenje neovisno o tome jeste li osoba s invaliditetom ili niste, to drugačije možda bi vas učinilo puno gorom osobom, možda bi ostali lutalice ili svjetski poznata osoba, ali nikada vas ne bi zaobišao onaj teret kojeg i danas živite ovakvi kakvi jeste i nikada ne bi bili iskreni na pitanju – jeste li sretni?  Da biste znali odgovor na to pitanje morate znati što je to sreća, kako bi rekao moj djed. Morate biti posvećeni životu sa srećom i morate znati kakva je to sreća koju ste vi željeli. Ne bježimo od sebe i svojih obaveza, preuzmimo odgovornost i svjedočimo ono što nam je povjereno i tako ćemo jedino doći do odgovora na pitanje jesmo li sretni.

Ja i danas razmišljam o djedovoj poruci, o njegovim mudrostima i o sreći o kojoj je on pričao. Ja, kao i on ne znam što je to sreća, ali sve životne izazove prihvatio sam sa radošću, sebe ne gledam kao osobu s invaliditetom, vjerujem u ono što radim, volim pomoći drugima, nikoga ne mrzim, nastojim u svakom svom koraku pronaći radost, nisam gladan ni žedan, nisam ni gol ni bos, cijenjen sam u društvu, a jesam li sretan ili nisam ja stvarno ne znam. A jesam li mogao drugačije, ni to ne znam. Ja, kao i moj djed, za bolje ne znam.   

 

Tekst: Ante Raos

Objavljeno: 03.08.2017