Život sa invaliditetom je izuzetno zahtjevan, izuzetno težak, ali je život i svatko ima pravo živjeti po vlastitom izboru, to nije privilegija, to je pravo

 

Što učiniti sa životom?  Pitanje je to koje sebi svakodnevno postavljaju osobe s invaliditetom koje su teško pokretne ili koje su većinom zatvorene u vlastitim strahovima od reakcije zajednice na njihov invaliditet. Nikom nije lako reći kako je nemoćan, kako je ovisan o socijalnoj pomoći, kako nije u mogućnosti osigurati život po vlastitim željama, kako nije u mogućnosti živjeti život koji ga raduje, život za kojeg ima smisla boriti se. Život sa invaliditetom je izuzetno zahtjevan, izuzetno težak, ali je život i svatko ima pravo živjeti po vlastitom izboru, to nije privilegija, to je pravo. Ali živjeti izazove invalidnosti u Hrvatskoj znači da imate puno vremena za mislit na vlastite nedostatke, gubite onaj osjećaj sigurnosti, gubiti vjeru u sebe i svoje poslanje. I onaj strah u vama ne budi hrabrost, već vas povlači u samoću, u izolaciju, a samo zato jer ne radite, samo zato jer niste dobili priliku pokazati vlastite potencijale, vlastite talente, samo zato jer imate puno vremena sa kojim ne znate što učiniti.

Čovjek kada ne radi, kada se osjeća beskorisnim, izgubi onu rutinu, izgubi onaj osjećaj pripadnosti, u biti gubi onu produktivnost koji stječe radom i osjećajem pripadnosti. Kada znate da ste tretirani kao opterećenje zajednice, kada znate da ste nebitan član zajednice, što proizlazi iz ne uvažavanja vašeg mišljenja, ne preostaje vam ništa drugo već da se povučete u samoću i izolirate od svega oko sebe.

Danas u vrijeme internet komunikacije za osobe s invaliditetom otvorile su se razne mogućnosti pogotovo mogućnost rada od kuće. Postoje razne sadržaji kako se i onim najtežim kategorijama osoba s invaliditetom sa različitim tjelesnim oštećenjem može omogućiti niz poslova, a koje oni mogu odraditi iz kuće bez tuđe pomoći i na taj način osigurati sebi i ekonomsku i društvenu slobodu. Nažalost aktualni zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju nije prepoznao i jednu takvu mogućnost. Ne sporim kako se u zakonu omogućuje samozapošljavanje osoba s invaliditetom, ali postavlja se pitanje kako, gdje i što?

Da bi omogućili osobama s invaliditetom rad od kuće moramo pronaći i poslove kojima će zadovoljiti potrebe tržišta, da bi smo došli do potreba tržišta, tržište moramo istražiti o potrebama. Isto tako moramo ispitati zainteresiranost osoba s invaliditetom za određene vrste djelatnosti, a koju mogu raditi od kuće. Sve su to pitanja koja su ostala negdje na putu kao ne važna, kao ne bitna, dok se stvarao zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, a upravo je to ključ rješenja, znati potrebe tržišta i znati potencijale i sposobnosti osoba koje žive izazov invalidnosti.

Pomalo smo zaboravili što su nam prioriteti u životu, nije nas briga za zajednicu, za susjeda, naša opredjeljenja su postala sebičnost i materijalno. Život nikada nije tako lagodan, tako komotan da si možemo priuštiti izostavljanje onih koji su oko nas, onih s kojima smo suđeni dijeliti. Ništa nije naše i ništa nije vječno, samo smo dobili priliku činiti dobro, živjeti zajedništvo i vjerovati u čovjeka. Možda je to teško, ali koliko je to teško onima koje smo zaboravili, koje smo napustili, koje smo izdali, koji su zatvoreni iz škura i prepušteni sebi i svojoj obitelji. Njihov glas ne čujemo, oni ne znaju za proteste, oni u tišini vlastitog doma proživljavaju vlastite strahove, vlastite boli uz one „Bolje išta nego ništa“ ili „Daj što daš“. 

Zajednicu činimo svi skupa, i kao takva odgovorna je prema svakome pojedincu, prema svakoj osobi. Pitanje je koliko je nama stalo do zajednice sustavnosti, disperziranosti, transparentnosti, pitanje je koliko nam je stalo do onih koji su drugačiji, do onih koji se ističu, pitanje je koliko nam je stalo do čovjeka. Čovjek je taj koji čini zajednicu i nije važno može li ili ne može trčati, može li ili ne može govoriti, može li ili ne može vidjeti, pitanje je možemo li mi u njemu prepoznati čovjeka, onog koji daje, onog koji razumije.

 

Tekst: Ante Raos

Objavljeno: 09.07.2015