“Kroz padove sam učio i stvarao sliku o sebi. Onog trenutka kad sam prihvatio da sam osoba s invaliditetom, da imam određene izazove koje mogu pretvoriti u pozitivne stavove, onda sam tek počeo razmišljati i odlučivati u svom životu", kaže uz ostalo kolumnist In Portala

 

Ante Raos predsjednik je Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije i kolumnist In Portala, no ponajprije čovjek velika srca za sve ljude, posebno za OSI populaciju, koji se kao dijete krša i kamena uvijek s ponosom vraća svojim korijenima.

“Ne želimo biti nositelji neke političke platforme koja će zagovarati pobjede, već borbu za čovjeka, pojedinca, da mu se izgradi infrastruktura i omogući da bude ono što je. Cilj i sredstvo nam je isključivo čovjek”, rekao je Raos, rodom iz Imotske krajine – iz Medova Dolca, zaseoka Raosi.

Njegov život počeo je zaprimati druge dimenzije nakon jednog tragičnog skoka u more 1983., kada je povrijedio vratni kralježak, kao mladić u 21. godini života. Tadašnja medicina, kako i sam kaže, svojom nespretnošću propustila je učiniti neke stvari, uzrokovavši stanje koje ima do današnjih dana – život u invalidskim kolicima. Operacija nikada nije izvedena, raditi također dugo nije mogao.

Iza skoka nove situacije , život mu je daljnjih četiri godina bio lutanje: “Zašto? Zašto?” Tražio je odgovore. Nažalost, sustav nije imao rješenja da mu bude poticaj, već se gotovo u svemu morao osloniti sam na sebe, skupiti svu snagu u sebi i započeti strahovitu životnu borbu da bi preživio – ali u svemu nikada nije zaboravio na druge.

“Kroz padove sam učio i stvarao sliku o sebi. Onog trenutka kad sam prihvatio da sam osoba s invaliditetom, da imam određene izazove koje mogu pretvoriti u pozitivne stavove, onda sam tek počeo razmišljati i odlučivati u svom životu. Postao sam drugi čovjek. Imao sam potporu obitelji i nekih prijatelja, ali najviše sam ovisio sam o sebi”, prisjeća se Raos godina poslije nesreće.

“Ovakav sam kakav jesam, ni bolji ni lošiji u odnosu na vrijeme prije nesreće. Stekao sam nove spoznaje, pomoću kojih sam postao bolji čovjek”, nadopunjuje.

Nakon nekoliko godina od nesreće, 1990., sa sestrom je otvorio firmu Raos – CO, koja se bavila trgovinom, građevinom, nekretninama. Nakon odlaska sestre u Njemačku, 1997. godine firma se ugasila te je stekao invalidsku mirovinu.

Počeo se baviti udrugama, pa je u Trogiru osnovao 1988. godine Udrugu tjelesnih invalida TOMS. Raos je postao njezinim predsjednikom od 1998. godine, a tu dužnost je obnašao do 2006., baveži se gotovo svime za osobe s invaliditetom, od uređenja objekata, ortopedskih pomagala, različitim akcijama pomoći. Posebno je ponosan na akciju 'Vinskom cestom do humanosti i dobrote', koja traje od 2001. do današnjih dana, a cilj joj je da se kroz prodaju vina pomaže OSI populaciji. U Trogiru je baza, proda se vino, a novac služi za prilagodbu, uređenje objekata, nabavu ortopedskih pomagala.

“Svaki izazov je rješiv. Izazovi za osobe s invaliditetom, bez obzira na veličinu i opseg, rješivi su ako ima dobre volje. Organizacije civilnog društva, nadležne institucije i poslovni sektor ključni su po tom pitanju dobre volje. Bit je prilagodbe infrastrukture da osobe s invaliditetom postanu mobilne i da im se omogući pristup svim objektima, da se usavršavaju u talentima. Stvarati sustav koji će vrednovati OSI populaciju, sukladno mogućnostima, to je najvažnije. Treba ispitati potencijale i kapacitete samih osoba s invaliditetom, ne ući samo u svako selo ili zaseok, već ući u svaku kuću i vidjeti koliki je izazov, na koji način se može integrirati. Potrebno je graditi sustav, rasteretiti obitelji zbog zapuštanja druge djece koja istovremeno odlaze u druge poroke – drogu ili alkohol. Svako zapušteno dijete ne zna što sa samim sobom. Prezaštitnički odnos roditelja prema djetetu s invaliditetom može dovesti, a što sam na osnovu svog iskustva vidio u mnogim slučajevima, do toga da se druga djeca sama po sebi izoliraju, krenu svojim putovima. Zato je bitno da se omogući obiteljima da se osobe s invaliditetom što više osamostale“, rekao je Raos.

Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije osnovana je 2006. godine i od tada djeluje s različitim projektima.

“S različitim motivacijama pokušali smo promovirati osobe s invaliditetom kao potencijal i priliku u zajednici. Mislim da osobe s invaliditetom nisu osobe koje traže privilegije i beneficije, već isti tretman, istu šansu te da im se omogući da usavršavanjem talenata budu prepoznatljive kao pozitivan poticaj zajednici kroz koji će se nadograđivati. OSI populacija u tom segmentu može učiniti mnoge aktivnosti, gdje će svojom voljom, snagom, pokazati da ima istinsku volju za ekonomskom slobodom”, objasnio je Raos ciljeve Mreže, inače ključni inicijator njezina osnivanja.

"Moram također istaknuti i segment zapošljavanja u turizmu. Na primjer, u Europi gdje su turistički jako aktivni, a imaju 15 milijuna osoba s invaliditetom – postavljam pitanje: zašto u Hrvatsku dolazi samo oko 200 do 300? Od tolikog broja? Shvaćamo li što radimo? Zbog neprilagođene infrastrukture, sadržaja, zajednice, ne dolaze nam osobe s invaliditetom kao turisti. Što se događa? Kada dođu, dobivaju sobu gdje su, ali nema broda, mogućnosti odlazaka na otoke, nema sadržaja kao za zdrave osobe. Po mojem mišljenju osobe s invaliditetom su jako kvalitetni turisti, a do sada se nije o tome razmišljalo u tom pravcu. Zašto? Zato jer trebaju prevoditelje, tumače, prijevoz, osobnog asistenta, usluge dostupne u svakom trenutku, što se inače u inozemstvu jako puno plaća. Automatski se otvara i potreba za radnim mjestima u Hrvatskoj. Bitno je dati sve uvjete, potencijal i priliku, i vjerujem da će se mnoge stvari pomaknuti s mrtve točke. Na osnovu istraživanja 2012. godine, u Velikoj Britaniji – gdje je oko dva milijuna osoba s invaliditetom, utrošeno je dvije milijarde eura za turizam. A naša Hrvatska nudi toliko toga, prekrasnu prirodu, samo bi trebalo sve to izrealizirati u smislu još bolje promocije i zapošljavanja“, rekao je Raos.

Organizacije civilnog društva trebale bi, po Raosu, biti posvećene čovjeku: "Trebamo samo o tome razmišljati. Ne postoji jedinstvenog programa – plaćamo drugima, jedni drugima zatvaramo vrata, umjesto da stvaramo sustav koji će našem članstvu omogućiti kapacitet i ekonomsku slobodu.“

Vezano za osnivanje političke stranke za osobe s invaliditetom, Raos napominje da je u veljači organiziran sastanak inicijativnog odbora za osnivanje stranke te da će na vrijeme biti svi obaviješteni u vezi priključenja stranci. Dati će se svima mogućnost glasovanja – preko online glasovanja i na ostale načine, dok će središnjica najvjerojatnije biti u Zagrebu.

"Radi se strategija koja će imati temelje. Želimo da ta stranka ne bude slika i prilika, nego da svojim stavom pokažemo da u Hrvatskoj može biti jedna politika koja se bori za prava čovjeka, pojedinca, osobe s invaliditetom – od izgradnje infrastrukture, da omogući svakom pojedincu da svojim znanjem ili sposobnostima postavi sustav gdje će svaki pojedinac moći biti nadogradnja zajednica. Potrebno je napraviti program oko kojeg ćemo se okupiti, sustav koji ćemo zagovarati, ljude koje ćemo okupiti i koji nisu skloni trgovanju u određenim političkim prilikama. Do sada se javilo oko 200-tinjak ljudi. Za osnivanje stranke trebamo 100 građana, s kojima možemo osnovati političku poziciju i pokazati da postoji drugačija politika. Nadam se da ćemo uskoro – u listopadu, napokon moći predstaviti javnosti samu stranku. Trenutno se još uvijek radi kvalitetan statut, program je praktički gotov. Izazov nam je raditi. To traži vjeru, odricanje, nema nikakvih privilegija, beneficija. Želimo budućim generacijama osoba s invaliditetom osigurati da budu ravnopravni članovi OSI zajednice, da ne prolaze ono što smo mi do sada morali prolaziti zbog nezainteresiranosti i tolikih propusta“, objašnjava Raos u vezi osnivanja političke stranke za osobe s invaliditetom.

Na pitanje osjeti li kao predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije bilo kakav animozitet koji dolazi prema organizaciji iz Zagreba, Raos je odgovorio:

"Ne. To su priče koje koriste pojedinci radi reklama. Ono što se događa jest da se postavljaju isti kriteriji za sve udruge, da su oni u manjim sredinama u lošijoj poziciji. Stručne osobe za pisanje projekata većinom žive u Zagrebu pa se toliko često i sve prihvaća u Zagrebu. Udruge u manjim mjestima, npr. u Imotskom, u Omišu, koje rade fantastične stvari, nemaju mogućnosti biti kao one u Zagrebu koje imaju stručni kadar s velikim iskustvom i obrazovanjem. A na kraju krajeva oni odlučuju. Eto u tome smo diskriminirani. Žalosno je da Vrgorac, Karin, otoci, nemaju projekat osobnog asistenta, što je tragično po meni – a također i u Zadru. To se ne radi samo za udruge u Dalmacije, već svuda po Hrvatskoj.“

Budući da postoji podjela na urbanu i ruralnu Hrvatsku, kao i na sjevernu i južnu, na pitanje kako premostiti taj jaz, Raos je rekao: "Jednostavno! Mislim da Hrvatsku treba podijeliti na pet regija kad su osobe s invaliditetom u pitanju, da se regionalno dodjeljuju i raspodjeljuju sredstva. Decentralizacija je ta koja može riješiti problematiku. Rad 21 županije puno je skuplji, nego od ovih pet regija, radi administracije. OSI kao specifična populacija treba posebne prilagodbe. Svaki ima različite potrebe. Svaki izazov invalidnosti je sam za sebe. Treba se prilagoditi najtežoj kategoriji osoba s invaliditetom. Na tom razmišljanju treba dovesti do toga da se premosti jaz. Osobe s invaliditetom bez obzira gdje žive, na selu ili u gradu, moraju ići u školu, imati razne sportske situacije, domove zdravlja i mnoge druge sadržaje, kako bi imale što kvalitetniji život, kao i njihove obitelji.“

Raos je u tijeku svog života imao, i dalje ima, najveću potporu svoje majke koja je cijelo vrijeme uz njega.

"Majka je najsvetija riječ proistekla iz usana čovjeka. Zahvalan sam svojoj za sve što je prošla uz mene. Ona je osjetila svu moju bol, svu moju patnju. A cijena za sve suze koje je prolila ne postoji. Hvala joj što mi i dan danas pomaže, iako je i sama osoba sa 100-postotnim invaliditetom, kao i ja. Prije nekoliko godina pala je i slomila kukove, pretrpjela je devet operacija, ali ta žena i dalje neumorno brine o meni. Čvrsta je kao stijena. Kada mi je bilo najteže u životu, ona je bila uz mene.“

Rođen u Medovu Dolcu – zaseoku Raosi, u Općini Lovreć, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, osjetio je svu težinu života na kamenu i kršu. Od malih nogu radio je teške fizičke poslove. Ali bili su to dani formiranja karaktera, moralnih vrijednosti, pod budnom palicom roditelja, koji su ga učinili takvim kakvim jest – čovjek borbe, pravde, ustrajnosti, s velikim srcem za svoju zemlju i za sve potrebite, posebno osobe s invaliditetom. Uvijek mu je na ponos vraćanje u rodno selo, gdje mu živi rodbina i prijatelji, jer tu se osjeća još uvijek jedna nostalgija – za vremenima kada se nije imalo, ali su ljudski odnosi bili puno čvršći, jači. Ante Raos rođak je Ivana Raosa, autora 'Prosjaka i sinova', čija rodna kuća dan danas stoji u selu.

Raosa život nikada nije mazio, uvijek se morao boriti. Prošao je razne tragedije, ne samo svoju, već i od ostalih članova rodbine i najbližih. Ali nije odustao! Svaki dan mu je velika borba, pogotovo zbog dijagnoza i stanja u kojima se nalazi. Međutim, nema predaje! Unatoč svemu, radost koju osjeća kad može pomoći nekome daje mu snage da uvijek iznova ide naprijed i da se bori za dobro i pravdu. Do sada je ostavio neizbrisive tragove za OSI populaciju u Hrvatskoj, a svojim trudom i neodustajanjem na dobrom je putu da svojim glasom i perom u kolumnama dotakne mnoge koji imaju najveći utjecaj za pomoću. Iako se čini kao glas u pustinji ovog života, čini se da je našao odavna put do srca mnogih svojom jednostavnošću. A kako i ne bi, kad mu je srce ispunjeno poštovanjem prema drugima, borbom za pravdu i ravnopravnost, protiv diskriminacija.

Kao muškarac, Raos je zadržao srce nježnog i dobrog mladića koje, iako išarano teškim ranama, obavijeno mnogim bolima i patnjama, i dan danas plamti od ljubavi prema svojoj voljenoj, bez obzira na sve proživljeno.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 01.08.2016