Sažaljenje je odvratna stvar. Mrzim riječ "jadan". Mislim da je nitko ne zaslužuje. Nitko nije jadan. Ali sažaljenje nije samo riječ. Još su gori pogledi. Djela

 

Već nekoliko dana znam o čemu ću danas pisati. Često je to tako. I svejedno, vrlo rijetko odmah znam kako će tekst na kraju izgledati. Razmišljajući o današnjoj temi potvrdio sam si, osvijestio ono što svi mi zapravo znamo, onako podsvjesno. Izazov invalidnosti, kako je to lijepo nazvao kolega Raos, ne uključuje samo opipljive, fizičke probleme. Susrećemo se s nebrojenim situacijama koje ne možemo riješiti donošenjem boljih zakona i pravilnika. Ne možemo ih zaobići građenjem rampi i liftova. Te situacije zahtijevaju još korjenitije promjene. A veća su barijera od neprilagođenih nogostupa i WC-a.

Kada sam bio na faksu – čini se kao neki prošli život, iako nije tako davno bilo – učili su nas da su stereotipi, predrasude, korisna i dobra stvar. Prije nego pomislite da sam lud ili opasan, ili se zapitate na kojem sam to faksu bio, razmislite na tren. Dat ću samo jedan primjer. Što mislite, što vas natjera da pobjegnete kada ugledate zmiju? Da, i to je predrasuda. Unaprijed postavljen stereotipan sud zasnovan na nedokazanim tvrdnjama. Iako je većina zmija koje možete sresti potpuno bezopasna, ona jedna zbog koje bježite nije, i može vas ubiti. Predrasude su urođeni mehanizam koji je spašavao ljude i pomagao im tisućljećima. Pa ipak, iako su brojne predrasude i danas korisne, sve više postaju psihološki rudiment, nepotreban ostatak iz prošlosti. Takva je i jedna predrasuda koju sam spomenuo prije tjedan dana.

Jadni invalid.

Sažaljenje je odvratna stvar. Mrzim riječ "jadan“. Mislim da je nitko ne zaslužuje. Nitko nije jadan. Ali sažaljenje nije samo riječ. Još su gori pogledi. Djela.

I svi to doživljavamo. Možda ne svaki dan, ali svakako prečesto. Ne samo od pojedinaca, neznanaca na cesti, nego i od sustava. To je, nažalost, dio svijeta u kojem živimo. Zapravo, razmišljajući o svemu ovome, shvatio sam da, iako problem neposredno dolazi od pojedinaca, oni su za to najmanje krivi. Jer, kako smo rekli, predrasude su urođeni mehanizam. I, uistinu, što se dublje vraćamo u prošlost, osobe s invaliditetom su, objektivno, sve više bile vrijedne žaljenja. Dakle, ljudi su itekako imali vremena, pa i razloga, razviti ovakav stereotip. Međutim, osobe s invaliditetom su već dugo sve samo ne vrijedne žaljenja. Civilizacija je napredovala i u ovoj, tehnološkoj eri, osobe s invaliditetom mogu biti predvodnici čovječanstva.

Pa zašto nas se onda još žali?

Mislim da srž i ovog problema leži u sustavu. Zbog sustava su osobe s invaliditetom slabijeg obrazovnog statusa. Zbog sustava osobe s invaliditetom nisu dovoljno prisutne na otvorenom tržištu rada. Zbog sustava su osobe s invaliditetom socijalni slučajevi. Zbog sustava smo jadni. Zbog sustava nas mediji takvima prikazuju, a javnost takvima percipira. Zbog sustava draga bakica na placu vidi sirotog dečka u kolicima, a ne uspješnog biznismena. Zbog jadnog sustava.

I nemojte pomisliti da je sažaljenje bezopasno. Posebno ne ako izazove samosažaljenje. Ali to je već tema za drugu kolumnu.

Za kraj, jedna anegdota. Bilo je davno pa možda nije sasvim precizno, no nema veze. Dakle, stajali smo asistentica i ja ispred nekog dućana u kvartu. Nepristupačnog, naravno. Trebao sam nešto kupiti, ili sam već kupio, pa smo asistentica i ja prebrojavali novce. U jednom trenutku, gotovo iznenada – znate kako stari ljudi znaju biti neočekivano brzi – do nas dolazi bakica i pruža ruku s novcima. Mislila je da prosim.

Predrasude nisu zlo, kao ni bakica koja mi je ponudila novce. Kada sam ih odbio, naučila je da me ne treba žaliti, iako sam u kolicima.

Možemo li to naučiti i društvo?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 30.01.2017