Najviše me muči činjenica da i mi osobe s invaliditetom želimo otići u tamo neku obećanu zemlju, ali, eto, nas ni tamo nitko neće, mi smo očito svugdje višak

 

Nekada, kada nas uhvati fjaka, kada nam život nametne nepoznati teret, ostajemo sami u tom vrtlogu života i ne pitamo se možemo li ili što ćemo. Jednostavno krenemo dalje ne mareći za rub koji nas dijeli od provalije.

Nažalost, današnja provalija je preduboka i udara u ono najvažnije - u dušu čovjeka. Sve one vrijednosti koje nas naučiše naši preci danas su postali predmet izrugivanja, onaj život koji je bio istinsko vjerovanje danas je nepoznanica svakom studentu i školarcu. Postali smo ovisnici o strojevima, računalima, mobitelima i to je naš svijet.

Mladost u naponu snage, puna inovacija i ideja odlaze u neki nepoznati svijet raditi za kikiriki, jer i to je bolje od raditi ovdje za ništa. Naša sela odavno su umrla i raga je iskopana još se samo čeka nekoga tko bi mrtvaca pokopao. Danas, kada predajemo toliko važnosti Piranskom zaljevu, nemamo hrabrosti reći kako smo se mi odrekli sela i otoka, a pomalo i gradova. Prestalo nam je bitno biti bitno. Danas naš život postaje igračka nekih elita.

Ali ono što me najviše muči je činjenica da i mi osobe s invaliditetom želimo otići u tamo neku obećanu zemlju, ali, eto, nas ni tamo nitko neće, mi smo očito svugdje višak. Ovdje u Hrvatskoj obećavaju nam i brda i doline, ali onda se dogodi da nam nisu u stanju ni zemljopisnu kartu kupiti. U nekim zemljama Europske unije elite štite osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, ali oni ne mogu rješavati socijalu u Hrvatskoj. Ispada kako je Hitler bio najhumaniji prema nama, on nas je rješavao po kratkom postupku, pred zid ili u plinske komore, a ovo danas je ubijanje na kapaljku. Ne možeš raditi jer navodno nisi sposoban, prisiljen si biti teret obitelji i zajednici.

Mnogi će reći da nije to baš tako crno, ali stvarnost govori suprotno. Dok nam mladost iseljava mi smo ti koji gubimo, čitava zajednica, a oni koji su izabrani kako bi to promijenili, oni to jednostavno ili ne žele ili ne znaju, njima je važno da su oni u sedlu. Ali oni nisu svjesni kako se krug smanjuje, kako gazde nisu nikada zadovoljne i stalno traže sve više i više, a onih koji su platežno moćni sve je manje i jednog dana na red će doći ili oni ili njihova djeca.

Umirovljenici koji su svoju mirovinu stekli negdje vani polako izumiru. Umirovljenici koji su mirovinu zaradili u Hrvatskoj uskoro bi mogli biti svi blokirani ako se uvede porez na nekretnine. Ostaju nam zaposlenici kojih je svakog dana sve manje jer veliki broj mladih napušta zemlja, a oni su ti koji su u budućnosti trebali biti nositelji rasta hrvatskog gospodarstva.

Danas u svijetu populizma čovjek je prestao biti važan, danas je važan kapital i njegovi vlasnici, a svi drugi postali su robovi takvog sustava. Naša vrhunska radna snaga u obećanim zemljama radi za puko preživljavanje, ali i to je bolje od umiranja na kapaljku. Ipak ono što je pogubno za sve nas - postalo nam je svejedno, nas se to ne tiče. Ako ovako nastavimo nećemo imati odakle isplaćivati mirovine, a s tim dolazimo do toga kako se neće imati odakle isplaćivati niti ova mizerna pomoć osobama s invaliditetom, niti djeci s teškoćama u razvoju.

Danas dok još uvijek možemo okrenuti stvari, danas dok još ima u 'svići ulja' moramo pronaći načina i okupiti sve vizionare i dopustiti im kreativnost i šarenilo ideja. U suprotnom čeka nas put u provaliju iz koje nema povratka. Stoga ovu poruku šaljem svim osobama s invaliditetom i roditeljima djece s teškoćama u razvoju: vrijeme je za našu borbu za zajednicu u kojoj ćemo svjedočiti život izazova, koji gradi, potiče, uzdiže, život kojem je stalo, život u kojem je čovjek na prvom mjestu. I neka mi nitko ne kaže kako ne može. Možemo, samo je pitanje želimo li mi to ili ne.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 13.07.2017