Za sebe mogu reći kako sam ponosan na svoj invaliditet i sve poteškoće koje su proizašle iz njega, jer me je taj i takav invaliditet naučio biti boljom osobom, a vjerujem kako nisam jedini

 

Kako pojedinci percipiraju i tretiraju osobe s invaliditetom? Je li to poštovanje ili podcjenjivanje? Jesmo li ikada doživjeli ismijavanje, nasilje, izolaciju, odbacivanje? Iako većina svijeta nikada neće učiniti nešto ponižavajuće prema osobe s invaliditetom, ona mala manjina svojom arogantnošću degradira i destabilizira psihosocijalnu stabilnost osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Pojedinci koji nisu u kontaktu s osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju ne samo da ne razumiju navedenu populaciju, već su arogantni i agresivni prema njima, oni ne mogu razumjeti kako su osobe s invaliditetom ljudi kao i svi drugi sa svojim potencijalima i pravima.

Nažalost, mi u školskom odgoju nemamo programe kojima se može pokazati djeci i studentima koliko su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju pozitivni, koliko su kao takvi dodatna vrijednost zajednici. Nitko nema pravo biti izopćen iz zajednice zbog stanja koje ne može kontrolirati. Nitko nema pravo biti žrtvom zbog svoje invalidnosti, svatko bi trebao pojedince s invaliditetom tretirati s poštovanjem i dostojanstvom. Nitko nema pravo zbog izazova invalidnosti određivati identitet osobe.

Rijetko se primjećuje kako se osobe s invaliditetom svojom sposobnošću ističu, jer mnoge osobe opće populacije nisu u stanju napraviti ono što mogu napraviti osobe s izazovom invalidnosti. Oni sa sobom donose svoje iskustvo, posvećenost, upornost i usredotočenost na izradu zadatka. Osobe s invaliditetom svojim primjerom često puta su motivatori drugim osobama s invaliditetom, gdje ih educiraju kako se založiti za samog sebe. Onaj prvi pogled, prvi zaključak koji se donosi na osnovu izgleda ne smije biti presudan, jer osobe s izazovom invalidnosti isti su kao i svi drugi i sve što žele da zajednica to zna i da ih takvim prihvaća.

Odnos u obitelj često puta je identičan i ne mogu prihvatiti da je njihovo dijete drugačije, što dovodi do izolacije i prezaštitničkog odnosa. Takav odnos sputava osobe s izazovom invalidnosti u zauzimanju stava. Dok te zajednica ismijava, obitelj izolira, teško je učiti i stjecati samopouzdanje.

Fizičko oštećenje ne čini čovjeka čovjekom, to samo znači kako pojedinci koji su fizički netaknuti misle kako su superiorni u odnosu na sve one koje je Bog i trenutak želio drugačijim. Iako su njihove životne vještine ili mogućnosti ponekada sporije, ne znači da su kao osobe manje vrijedni. Osobe s invaliditetom žele se družiti, zabavljati, uživati u životu kao i sve druge osobe i to ih ne čini ni manjim ni većim od ostalih. Onoga trenutka kada shvatimo kako je poštovanje, ljubaznost, otvorenost motiv za nas same u izgradnji vlastitih vrijednosti, tada ćemo osobama s invaliditetom prilaziti kao sebi ravnima. I bez obzira što uče, rade, žive drugačije, oni su nadahnuće svakom pojedincu u preispitivanju vlastitih stavova o životu. Njihova snaga i upornost uči nas životu bez ograničenja. Dovoljno je samo malo vremena i strpljenja kako bi u osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju prepoznali pravog prijatelja, a ne opasnost ili predmet rugla.

Zato je važno da ljudi iz poslovnog svijeta, iz svijeta politike, stručnjaci iz školskog sustava, dođu do zajedničkog stava i omoguće osobama s invaliditetom integraciju i razvoj vlastitih talenata. Svi mi trebamo svakodnevno govoriti kako osobe s invaliditetom ne trebaju pomoć i sažaljenje, već priliku i poštovanje.

Svi mi moramo svojom mudrošću osigurati integraciju osoba s invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju, jer ako poštujemo različitost onda se moramo potruditi da ova zajednica bude ugodna svakome. Osobno za sebe mogu reći kako sam ponosan na svoj invaliditet i sve poteškoće koje su proizašle iz njega, jer me je taj i takav invaliditet naučio biti boljom osobom, a vjerujem kako nisam jedini.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 21.07.2016