Vijest o osnivanju Povjerenstva sam dočekao s veseljem, ali kako je vrijeme prolazilo, a ja doznavao sve više informacija, veselje je prerastalo u skepsu i razočaranje, možda čak i ljutnju

 

Prošla je kolumna doista bila eksperiment, ali čini mi se da je baš bilo potrebno nešto drugačije kako bih poentirao na pravi način. A kako pokazati da živimo u svijetu koji nije morao biti ovakav nego fikcijom? Ne samo da nije morao, naš svijet nije niti trebao biti ovakav. No to ne znači da ovakav mora i ostati, malo što je nepromjenjivo.

To me dovodi do današnje teme. I ona će biti teška, kao i prošla, ali ne zato što moram eksperimentirati i izmišljati likove i priču, jer danas neću glumiti pisca. Ova će tema biti teška jer ću pisati o nečemu što je ipak aktualnije, opipljivije, a vjerojatno i važnije od fantaziranja o drugačijem svijetu. Štoviše, nisam sasvim siguran ni da imam jasno mišljenje o cijeloj stvari. Ali zato imam vas pa vjerujem da ćemo zajedno, kao i mnogo puta do sada, doći do nekakvih zaključaka. Svatko za sebe, a možda se čak rodi i kakav kolektivni, tko zna.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 2. ožujka 2017. godine donijela odluku o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom. Zadaća Povjerenstva je "da Vladi Republike Hrvatske daje prijedloge, mišljenja i stručna obrazloženja iz područja položaja, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, te da provodi aktivnosti usmjerene na njihovu dobrobit", a čine ga državna tajnica u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koja je ujedno i predsjednica Povjerenstva, zatim njezin zamjenik, predstavnici 19 državnih tijela, predstavnici dvaju znanstvenih institucija – konkretno, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – te 17 predstavnika saveza i udruga osoba s invaliditetom.

Inače, Povjerenstvo je 14. ovoga mjeseca imalo i prvu sjednicu na kojoj, čini mi se prema izvještajima, baš ništa konkretno nije napravljeno. No jasno je da prva sjednica ima prvenstveno informativno-formativnu ulogu pa to nije nešto zbog čega treba pretjerano negodovati. Ili ipak treba? Idemo od početka.

Vijest o osnivanju Povjerenstva sam dočekao s veseljem, ali kako je vrijeme prolazilo, a ja doznavao sve više informacija, tako je veselje prelazilo u skepsu i razočaranje. Možda čak i ljutnju. Slično kao i kod većine, ako ne i svih osoba s invaliditetom koje poznam, od kojih je dobar dio već od prvog trenutka bio skeptičan, za razliku od mene.

Prvo želim reći da neke od 40 članova Povjerenstva znam, nekoliko njih jako dobro, pa sam siguran da tamo ima itekako sposobnih ljudi koji žele učiniti nešto dobro za populaciju osoba s invaliditetom, a iskreno se nadam da je isto točno za svakoga od njih. Od vas koji me čitate, međutim, želim da potrošite dvije minute svog vremena, potražite i proučite sastav tog Povjerenstva, i onda dobro promislite o tim ljudima, posebno onima koje znate i o onima koje biste trebali znati, a ne znate ih.

Nekoliko stvari me muči u cijeloj priči, a prva među jednakima je činjenica da, kao i u puno stvari u Hrvatskoj, i ovdje nedostaje transparentnosti. Demokracija je moćno oruđe, ali ima dvije oštrice pa mi je poznato da ju treba oprezno, ponekad i selektivno koristiti. Međutim, nije mi jasno na osnovu čega je odlučeno da sastav Povjerenstva treba biti baš ovakav. Multidisciplinarni pristup je sjajna stvar pa mi je logično da su tu predstavnici čak 19 državnih tijela, iako bi se i tu moglo raspravljati o tome jesu li zastupljena najrelevantnija tijela – na pamet mi pada, primjerice, Ured za udruge, čijeg predstavnika u Povjerenstvu nema. I zašto ih je 19, a ne 7, 15 ili 25? Sve ovo još više vrijedi za predstavnike znanstvenih institucija, te saveza i udruga osoba s invaliditetom. Zašto toliko? I zašto baš oni?

Drugi problem – zadaća Povjerenstva je da Vladi Republike Hrvatske daje prijedloge, mišljenja i stručna obrazloženja iz područja prava, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, te da provodi aktivnosti usmjerene na njihovu dobrobit. Što to znači? Hoće li netko poslušati te prijedloge, mišljenja i stručna obrazloženja? Jesu li obvezujući ti prijedlozi i mišljenja? Hoće li se zbog stručnih obrazloženja promijeniti život osoba s invaliditetom u Hrvatskoj? Kakve su to aktivnosti usmjerene na dobrobit osoba s invaliditetom koje će Povjerenstvo provoditi? Hoće li ih uopće provoditi?

Treći problem je blisko vezan uz prvi, ali je ipak nama malo bliži. Možda smo čak i sami odgovorni za njega, ali ga zato najlakše možemo i popraviti, jer malo što je nepromjenjivo. Tiče se onih 17 ljudi koji bi trebali izravno zastupati osobe s invaliditetom u Povjerenstvu Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, biti naš glas tamo. Pročitajte opet popis članova. Vjerujete li da će ti ljudi, ako uopće budu u mogućnosti, uistinu i pokušati nešto napraviti za nas? Mislite li da će odraditi posao za koji su u Povjerenstvu plaćeni i zastupati naše interese, biti naš glas koji će se čuti?

Ako niste sigurni u odgovore na moja zadnja dva pitanja, dopustite da vam postavim protupitanje. Na prvoj sjednici Povjerenstva, koju sam spomenuo, jedna od točaka dnevnog reda bila je i Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2017. do 2020. godine. Recite mi, jeste li dobili od svojih udruga i saveza poziv na javnu raspravu, e-savjetovanje o nacrtu prijedloga te strategije, ili ste za to čuli negdje drugdje? Ili možda uopće niste čuli za to?

Iskreno se nadam da će se skepsa i razočaranje pokazati neosnovanim. Ali siguran sam da, bez obzira na to, moramo konačno uzeti konce u svoje ruke i početi mijenjati stvari.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 26.06.2017