Moramo se naučiti prihvatiti pozitivne stvari. Kritika je dobrodošla, ali svi više vole pohvale. Kada je dobro, pohvalite. Baš kao što bi i kritizirali kada je loše

 

Znate što? Dojadile su mi turobne teme. Jasno je da je problema puno. Stalno o njima pišemo – rekao bih da trošimo riječi na njih, ali to bi bilo krivo, jer volim misliti da svaka napisana ili izrečena riječ doprinosi rješavanju problema – ali nije sve negativno, ima mnoštvo dobrih stvari. I njih treba isticati, jednako kao i one loše. Promjene dolaze, ma kako nam se to ponekad činilo sporo, i svatko od nas pomaže u tome na svoj način. Kako kažu – i sitno je bitno. Ne znam znači li to i da veličina nije važna. Recimo da nije, bar u ovom slučaju.

Kako rekoh prošli tjedan, već dugo želim iskritizirati trenutačni sustav osobne asistenture. Također mi se po glavi vrti ideja o svijetu laži u kojem, kako mi se ponekad čini, žive osobe s invaliditetom. No sve to želim ostaviti po strani. Ovaj tjedan ću opet o nečemu što je aktualno, ali ne zato što je aktualno, nego zato što je pozitivno. Bit će vremena i za kritike i za probleme.

Grad Zagreb uistinu može biti primjer pristupačnosti vjerojatno svim gradovima u Hrvatskoj, ali i većini gradova u Europi i svijetu. Imamo specijalizirani prijevoz, djelomično prilagođene tramvaje i vlakove, a autobusi su gotovo u potpunosti pristupačni. Osim toga, velika većina nogostupa je „spuštena“ na prijelazima. Pristupačnost pojedinačnih objekata i usluga je ponajveći problem, a često čak i javne ustanove ostaju nedostupne osobama s invaliditetom, što je posebno zabrinjavajuće. Mislim da je za slijepe i slabovidne, te gluhe i nagluhe osobe situacija nešto bolja, no i tu ima mjesta za napredak, naravno. Nije idealno, puno toga se može još popraviti, ali je dobro.

I tu dolazimo do bitnog dijela. Do pozitivnog dijela. Da citiram dio teksta koji smo već objavili – „pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić potvrdili su u utorak u Staroj gradskoj vijećnici dosadašnje aktivnosti i rokove koji se odnose na pristupačnost osobama s invaliditetom i njihovu mobilnost u Zagrebu“. Rezime ostatka te vijesti mogao bi izgledati ovako – specijalizirani kombi prijevoz za osobe s invaliditetom već vozi i noću, dolaze posebni taksiji, financirat će se prilagodba postojećih, a autobusi i tramvaji će biti dodatno prilagođeni. Čak će se mijenjati i odredba Generalnog urbanističkog plana koja će omogućiti da se ugrade dizala u zgrade u privatnom vlasništvu. Ukratko, u Zagrebu bi konačno trebali dobiti gotovo sve ono što već dugo tražimo i želimo. Popravlja se ono što još treba popraviti.

Pa iako je priča očito pozitivna, ipak smo došli do nečega što me tu jako muči. Konkretno, dvije su stvari problematične. A ne bi trebale biti.

Prateći komentare ljudi na ovu vijest, što nije posebno teško u doba društvenih medija, uočio sam više negativnih razmišljanja nego pozitivnih. Nije me to jako iznenadilo jer mi je jasno da su ljudi skeptični. Puno puta su se opekli. Puno puta su se nadali, a nisu dočekali. Puno puta su im dana obećanja koja nisu ispunjena. No ipak mislim da je krivo dobru vijest dočekati „na nož“. Promjene su spore, ali dolaze. Od deset obećanih stvari, bar jedna se uvijek i ostvari. Jedna po jedna. To ne znači da ne trebamo kritizirati i tražiti ono što nam treba, posebno ako je obećano. Na onome što je učinjeno ne moramo posebno zahvaljivati, ali moramo pokazati da nam je to uistinu bilo potrebno i da nam puno znači što to konačno i imamo.

I tu dolazimo do drugog problema.

Od 13. ožujka ZET-ovi kombiji za prijevoz osoba s invaliditetom voze i noću. Što je još bolje, sustav funkcionira poput taksija pa smo, osim kompletnije usluge, dobili i dodatnu fleksibilnost. Ako mene pitate, to je i više nego sam očekivao. Međutim, muči me misao, donekle opravdana prošlim iskustvima, da to neće potrajati. Strah me da ćemo premalo koristiti ono što nam je ponuđeno, a usluga koja se ne koristi, najskuplja je usluga. Biste li vi ostajali budni noćima da bi prevozili osobe s invaliditetom koje po mraku samo spavaju? Zašto da itko ne provede večer i noć u okružju obitelji zbog nekoga tko ne cijeni njegovu ili njezinu žrtvu, zbog nekoga kome ponuđena usluga premalo znači?

Problem je, u ovom slučaju, poput lernejske Hidre, višeglava zvijer. Ali rješenje bi moglo biti samo jedno.

Moramo se naučiti prihvatiti pozitivne stvari. Kritika je dobrodošla, ali svi više vole pohvale. Kada je dobro, pohvalite. Baš kao što bi i kritizirali kada je loše.

Ne morate koristiti kombije iza 22 sata samo da bi opravdali nečiju plaću. Ne samo da ne morate, nego i ne trebate. Koristite ih jer ih možete koristiti. Jer ste to tražili.

Oni o kojima mi ovisimo jednako tako ovise o nama. Svaki odnos je uzajaman, no za svaki napredak uvijek je nužna povratna informacija. Da bi moglo biti bolje, moramo hvaliti ono što je dobro. A najbolja pohvala nije komentar na Facebooku. Uživajte u onome što vam se konačno pruža. Pohvalite, ako je dobro. Kritizirajte ako nije. Jednostavno je.

Mi smo rješenje. Ako ne pokažemo da smo tu, promjena neće biti samo spora, bit će nepostojeća. S razlogom.

 

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 27.03.2017