„Cijenim ono što imam, a ne zamaram se stvarima koje nemam. To je ključ uspjeha i zadovoljstva životom!“, rekla je između ostalog Marija Martinović (20) iz Velike Gorice, koja se nakon steknutog invaliditeta posvetila stolnom tenisu

 

„Najmlađi sam član velike obitelji, odnosno imam četiri starija brata i sestru. Braća su oženjena, sestra udana te ću uskoro postati teta po jedanaesti put, što me čini iznimno sretnom. Nećaci su moja velika ljubav i zaista imamo jedan poseban odnos. Volim djecu i ispunjava me provoditi vrijeme s njima pa mi se ta ljubav koju im pružam vraća stostruko“, pohvalila se na samom početku, posebno u vezi nećaka na koje je izrazito ponosna.

Odrastajući u skladnoj obitelji, nije ni slutila što će je dočekati tijekom života. Naime, na upisu u osnovnu školu dijagnosticirana joj je skolioza, tj. iskrivljenje kralježnice. Ništa zastrašujuće, problematično, no u jednom trenutku sve je pošlo po zlu.

„Nakon dijagnosticiranja, ubrzo sam dobila i ortozu koja je sprečavala daljnje iskrivljenje, a u trećem razredu sam imala prvu operaciju jer se iskrivljenje pogoršalo te je nisu više mogli odgađati. U šestom razredu me čekala druga operacija jer sam naglo narasla pa je prva šipka popucala“, prisjetila se.

Nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisala je Opću gimnaziju u istom gradu. Uz učenje, dočekala ju je i vijest da se mora podvrgnuti konačnom zahvatu skolioze.

„Pri dolasku u prvi razred srednje škole, saznala sam da moram na konačni zahvat skolioze jer sam po doktorovim procjenama završila s rastom i tad je konačno mogao napraviti završnu operaciju, koja je bila prilično teška i trajala je pet sati. Uskoro sam trebala krenuti doma na kućnu njegu, ali je doktor rekao da treba napraviti samo još mali rutinski zahvat jer jedan šaraf nije dobro bio pričvršćen“, rekla je Martinović.

Međutim, ta 'rutinska operacija' pretvorila se u noćnu moru.

„I tako sam otišla na tu 'rutinsku operaciju', nakon koje sam ostala paralizirana, odnosno nakon koje više ne osjećam i ne pokrećem noge. Poslije bolnice sam išla u Varaždinske Toplice na rehabilitaciju i za mene je to bilo prilično teško razdoblje jer ni sama nisam znala što je pošlo po zlu i kolike su šanse za oporavak. Nisam bila dovoljno informirana, a ni svjesna svog invaliditeta i trenutnog stanja“, sa sjetom u glasu objasnila je trenutke kada se po prvi puta neočekivano suočavala s invaliditetom.

Drugo polugodište prvog razreda srednje škole nije ni pohađala, jer je bila u bolnici i toplicama pa je morala polagati razredne ispite kako ne bi pala razred.

„Moram priznati da mi je polaganje ispita okupiralo misli, jer sam na taj način razmišljala više o školi, nego o svome stanju i svemu što mi se dogodilo pa nisam ni stigla negativno razmišljati“, rekla je kako se nosila sa srednjoškolskim školovanjem, a paralelno s time i s invalidnošću.

Nakon povratka u srednju, u drugi razred, bilo joj je neobično nalaziti se među vršnjacima – i to u invalidskim kolicima.

„Imaš osjećaj da su svi pogledi upereni u tebe jer si prošle godine dolazio u tu školu potpuno zdrav, a sada si u kolicima“, rekla je.

No, u njezinu životu pojavilo se svjetlo – trenerica Mirjana Lučić pozvala ju je da dođe igrati stolni tenis za osobe s invaliditetom u STKOI 'Uspon'.

„Isprva sam odbijala i mislila da nije to za mene jer nisam sportski tip, ali ubrzo je stolni tenis postao dio mog života. Tada mi je bilo malo neobično i teško, jer je trebalo savladati puno pokreta, a za mene je to bio jedan veliki izazov jer nikad nisam imala prilike zaigrati stolni tenis“, opisala je svoje početke u sportu.

Treniranje traje već četiri godine, solidno napreduje zahvaljujući redovitim treninzima i sudjelovanjima na turnirima te je član juniorske reprezentacije.

Kako sama kaže, stolni tenis i sami invaliditet pomogli da joj da shvati da zapravo može sve, „da su prepreke samo u našim glavama i da se jednostavno treba opustiti i uživati u životu i tek onda ćeš biti sretan i zadovoljan“.

Njezini životni ciljevi se zasad ostvaruju: „Uspjela sam upisati željeni studij, Psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te je sportska ili organizacijska psihologija nešto čime bih se htjela baviti u budućnosti. Uz to imam podršku obitelji, prijatelja, sretno sam zaljubljena, a u slobodno vrijeme volim izlaziti, obožavam ići na koncerte i družiti se s meni dragim i voljenim osobama.“

Naposljetku, poželjela je svima poručiti, na osnovu svog životnog iskustva, da zavole sebe i tada će ih drugi gledati ljepšim očima, da se oslobode strahova i uživaju u onome što vole.

„Cijenim ono što imam, a ne zamaram se stvarima koje nemam. To je ključ uspjeha i zadovoljstva životom!“, rekla je za kraj Martinović.

                               

Tekst: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 31.03.2017