"Roditelji su mi alkoholičari, vrijeme koje sam i provela kod kuće bilo je neopisivo strašno. Ležala bih u zatvorenoj sobi ovisna o njihovoj dobroj volji. Ponekad i par dana ne bi ušli, ali i to je bilo lakše podnijeti od batina, vrijeđanja, zlostavljanja, štakora, miševa i straha", kaže djevojka s cerebralnom paralizom kojoj su životni udesi bili svakodnevica

 

"Moj prvi dan u novom domu. Nakon cijelog dana u kolicima u 20 sati u krevet. Kad sam pitala mogu li ostati malo duže rečeno mi je da ne mogu. Priznajem, žao mi je i osoblja. Njih svega troje ili četvero na nas 70 do 80 korisnika. Tužna sam i zaista već danas iz kreveta gledam u vrata", priča Ana Marija Miškulin nakon što je stigla u centar za rehabilitaciju.

Osobno mi je to nevjerojatan naziv ustanove u kojoj rijetki sretnici imaju priliku vidjeti fizioterapeuta jednom tjedno na dvadesetak minuta. Centar za socijalnu skrb plaća Ana Marijin boravak, čime su pokriveni troškovi smještaja i hrane. Uz to mjesečno prima 100 kuna. Kako s time zadovoljiti sve ostale potrebe? To je nedovoljno za osnovne higijenske potrepštine. Činjenica je da obična glavobolja ili prehlada izaziva dodatan trošak koji treba platiti, a čime? Izlazak u grad, odjeća, kulturna događanja... znanstvena su fantastika za mlade koji žive u (lijepo nazvanim) centrima za rehabilitaciju.

Ana Marija izgleda krhko, no ona ne gubi nadu. Ima čvrst stav i ono što fascinira jest njezin način razmišljanja. Ne misli prvenstveno na sebe, već se želi izboriti i za 'bolje sutra' osoba koje se nađu u situaciji koja je njezina trenutna stvarnost.

"Živjela sam u Virovitici i nadam se da nikada više neću vidjeti svoju obitelj" kaže Ana Marija. "Cerebralna paraliza moja je dijagnoza zbog koje ovisim o drugima i nisam mogla birati kamo nakon nakon završene srednje škole. U osnovnu školu išla sam na Goljak, a srednju u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava koji je za mene bio dom u kojem sam stekla zanimanje upravni referent. Predlagali su mi da upišem fakultet, jer tako bi dobila mogućnost smještaja u studentski dom. Nisam spremna na to, živci su mi istrošeni i mislim da imam svoj cilj koji ću i ostvariti.

Roditelji su mi alkoholičari, vrijeme koje sam i provela kod kuće bilo je neopisivo strašno. Ležala bih u zatvorenoj sobi ovisna o njihovoj dobroj volji. Ponekad i par dana ne bi ušli, ali i to je bilo lakše podnijeti od batina, vrijeđanja, zlostavljanja, štakora, miševa i straha u kojem sam boravila. U rijetkim trenucima mamurnosti sjetili bi se donijeti mi hranu i promijeniti pelenu. U šestom razredu u školi sam progovorila što mi se događa, ali nitko nije reagirao. Osim mojih roditelja, posebno majke koja me tako istukla da sam nepomično ležala dva dana zatvorena i u bolovima. Jednom su me poslali u udomiteljsku obitelj. Nažalost, ni oni nisu bili puno bolji, odmah su mi naglasili da nemaju obaveza prema meni osim dati mi tri obroka dnevno. Ne znam što je ljubav roditelja, niti brata i sestre koji su se našli u alkoholu i veoma lako prihvatili batine kao jedini odnos prema meni.

U Centru Dubrava prije dvije godine upoznala sam Filipa Šarića. Profesor engleskog jezika koji mi je volonterski davao instrukcije i primijetio da se mijenjam kad bi dolazilo vrijeme za odlazak roditeljima preko praznika. Usudila sam mu povjeriti što se događa kod kuće. Tada se sve saznalo o mom životu i neizmjerno sam zahvalna što me više nisu slali kući, već bi ostala u Centru Dubrava dok bi ostali vikendima i praznicima odlazili kući. Konačno sam i ja mirno i lijepo provodila te dane u drušenju s dežurnim odgajateljima. Bio je to blagoslov nakon košmara koji sam doživljavala od obitelji.

Svo vrijeme snagu crpim iz svojih snova. Gradila sam ih na ljubavi prema rocku i bubnjevima. Ne znam možete li me razumjeti, ne mogu sama držati šalicu, uzeti žlicu i jesti, ali i dalje sanjam kako ću jednom udarati po bubnjevima. Neopisiva je snaga koju osjetim slušajući moj omiljeni rock bend Replica. Na njihovim koncertima, uz nečiju pomoć, mogu ustati i napraviti do pet koraka. Razmišljajući o boravku u domu, bojim se hoće li me staviti svaki dan u kolica, no znam jedno. Ako sam pretrpjela bacanje o pod, gađanje noževima i brojne druge grozne trenutke, preživjet ću i boravak u domu", govori Ana Marija.

Iako sama može vrlo malo, Ana Marija ima viziju u koju vjeruje. Želi pokrenuti osnivanje ustanova za osobe s invaliditetom koje neće, kao ona, nakon završene srednje škole morati otići u centar za rehabilitaciju. Prostor u kojem će oni koje nemaju adekvatan smještaj u vlastitoj ili udomiteljskoj obitelji trajno boraviti, razvijati svoje talente i raditi prema mogućnostima uz asistenciju.

"Molim vas da mi pomognete u ostvarivanju kontakata s ljudima koji bi mi mogli pružati svaki vid podrške. Trenutno najpotrebnija mi je pomoć u pisanju natječaja za europske fondove, naime obzirom na dijagnozu teško mi je pisati na računalu. Ako već moram ostati živjeti u ovom domu, tada se nadam da će se naći netko da mi omogući barem odlaske u Zagreb na koncert grupe Replica. To je samo dva ili tri puta godišnje, a dalo bi mi razlog da čekam te rijetke trenutke sreće. Voljela bih izaći u grad, vidjeti okolicu. Navikla sam na društvo i komunikaciju, a ovdje sam usamljena. Dugi hodnici ispunjeni zatvorenim vratima. Molim da me kontaktirate na 098 9254 034 i sudjelujete u ostvarivanju mojih snova ili mi barem učinite život sadržajnijim" završila je svoju priču još uvijek nasmijana Ana Marija.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 22.06.2015