Marija je ugledna umjetnica koja slika nogama, kuha i posprema nogama, nosi vodu i drva nogama, piše poeziju nogama. Nevjerojatna žena koja bi trebala biti inspiracija brojnim osobama s invaliditetom!

 

Došavši u kuću umjetnice Marije Glavičić-Počuć (52), naišli smo na zidove pune njezinih umjetničkih djela. Dočekala nas je radosno, a razgovor je protekao kao da se poznajemo sto godina.

Žena jednostavna, samozatajna, skromna, izuzetno borbenog i snažnog karaktera. Dojmovi su to koji se dobiju kad je čovjek gleda po kući, prilikom traženja ostalih slika, odnosno pri gostoprimstvu. I ne samo po kući, već i pri pomoći potrebitima, o čemu je zamolila da ne pišemo, a imali smo priliku sudjelovati.

!Ljudsko je pomoći kome god možemo. Budimo uvijek sretni kad smo u mogućnosti, jer to nas ispunjava“, rekla nam je.

Nakon rođenja 6. lipnja 1964. godine bez obje ruke u Ivanić-Gradu, u obitelji s troje djece, u životu se morala izboriti za svoje mjesto pod suncem. Nije nikako bilo lako, s obzirom na nedostatak udova, ali zato je osnažila ostale, pod budnim okom obitelji.

"Roditelji su mi uvijek davali potporu, a najviše sam je imala od mamine mame – moje drage bake, koja me uvijek bodrila i učila uz riječi: 'Ti to možeš! Budeš se pošpricala, poprskala, zablatnila, ali uvijek pokušaj i idi dalje!' Sad vidim koliko su me te riječi držale i dalje me drže. Puno znači kad imate kraj sebe osobu koja vjeruje u vas. S bratom i sestrom imala sam lijepe trenutke u djetinjstvu, htjeli su se igrati sa mnom. Pokušavala sam se okušavati u svemu“, prisjetila se.

Na pitanje je li se zna zašto je došlo do toga da je tako rođena, bez ruku, odgovorila nam je:

"Navodno, kao moguća posljedica nuklearnog zračenja, jer tih godina dosta ih se rodilo bez udova. Puno žena je bilo slabokrvno, bolesno, slabo. Tableta nije bilo. Inače, nema nikog u obitelji da se takav rodio.“

Kad je trebala ići u školu u Rijeku, specijaliziranoj za osobe s invaliditetom, majka je nije dala da ne bi trpjela zlostavljanje od ostale djece pa da se još i ne ozlijedi. Odlučila ju je ostaviti kod kuće, učivši je svemu kroz život zajedno s drugim članovima obitelji. U školu je pošla tek s oko 19 godina polagati ispite u Ivanićkom Graberju, međutim je morala prekinuti radi Centra za socijalnu skrb i radi primitka osobne invalidnine, koju ima do današnjeg dana. U ono vrijeme nije bilo govora o zapošljavanju osoba s invaliditetom kao danas. Bilo je puno teže. Ali tijek godina donio je pozitivne promjene u vezi zapošljavanja. Iz Centra su joj uvijek govorili da nema smisla u školovanju, budući neće nikada biti zaposlena, tako da su joj uskratili i prijevoz. Morala se pomiriti s time, nastavivši učiti o životu preko svojih leđa.

Najljepši trenutak u životu bio je kada je dobila svoju djevojčicu – Tihanu, koja sada već ima 19 godina i živi s njome u Ivanić-Gradu. Izuzetno je ponosna na nju, a pogotovo ovih dana jer započinje vožnju u autoškoli, dok je sve testove i prvu pomoć položila od prve, bez greške. Od svoje osobne invalidnine školuje je, plaća joj prijevoz, uz sve troškove za hranu i režije.

"Da je lako, nije. Često se desi da jedva spajam kraj s krajem. Ali svakodnevno se borim zbog nje. Znala sam tonuti, ali nikada nisam potonula. Uvijek sam isplivavala. Molila sam i tako je išao dan za danom. Želim joj omogućiti normalan život, učeći je svim poslovima na svakom koraku. Ima još jednu godinu srednje šumarske škole u Zagrebu, a pravo na stipendiju do sada nije imala. Kada bi to mogla ostvariti, bilo bi zaista super. Kada je bilo najteže, kad joj nisam imala ni za šnitu kruha, uvijek se netko našao i znao me iznenaditi. Kad god sam došla do dna, bez ijedne lipe u kući, vapaj na moje molitve uvijek je bio uslišan – prijateljice i prijatelji oko mene su po Božjoj providnosti spašavali stvar. U nedostatku bilo čega, dobivala sam nenadano. Osjetila sam na svakom koraku da se Bog zaista brine za nas“, objasnila je.

"U Petrovoj bolnici proživjela sam veliko duhovno iskustvo kad sam rodila kćer Tihanu. Inače sam htjela da mi se dijete zove Lucija, ali suprug se nije slagao. Taj moment kada sam je po prvi puta primila u svoje naručje, nešto je što ću zauvijek pamtiti. Nemam ruke i nisam je mogla zagrliti njima, ali su mi je stavili na prsa, na moje srce, i tu je pronašla svoj mir. Bila je najtihije i najmirnije dijete – zbog toga je dobila ime Tihana. Kad sam je podojila, na miru je spavala na meni i po četiri sata. Podizala sam je s prstom, koji imam na desnom ramenu. I uspjela sam sve svladati da sam je mogla dojiti. Naravno, strepila sam kako ću dalje s djetetom, jer započeo je novi način života. Imala sam svakojake misli, ali sve sam pustila Božjoj volji i providnosti. Jednom prilikom u Petrovoj bolnici, tek kad sam rodila, nešto se dogodilo nesvakidašnje. Tada sam začula otvaranje vratiju. Pogled mi je otišao prema njima, kad tamo – ČUDO. Vidjela sam Blaženu Djevicu Mariju, kako polagano otvara vrata. Zažmirila sam, mislivši da dobro ne vidim. Međutim, vidjela sam je! Živu, u pokretu. Uputila se baš prema meni i djetetu. Opet sam zažmirila, mislivši da umišljam. Brzo sam ih otvorila, Majka je bila kod mene uz krevet. Gledala me onim svojim predivnim očima. Nisam mogla vjerovati! Nasmijala mi se i vratila natrag prema vratima. Zatvorila ih je i iščeznula. Ajme, kad se toga sjetim! Znam da je Bog oduvijek bio uz mene, pomagao mi na svakom koraku. Blažena Djevica Marija također, uvijek sam joj se molila. Tada, kada me posjetila u bolnici, znala sam da će mi pomoći nadalje, osnažila sam se i hrabro s djetetom krenula u život, znajući i vjerujući da će ONI biti moje ruke koje nemam. I tako je uvijek bilo!“

Uz sve svoje obveze, članica je Udruge roditelja djece i osoba s invaliditetom Mali princ, te Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama Lihtenštajn.

U udruzi Mali princ aktivno sudjeluje u aktivnostima igraonice i kreativne radionice, kao i u aktivnostima promocije rada Udruge kroz sudjelovanje na različitim događajima u lokalnoj zajednici i šire. Njezin doprinos Udruzi vidljiv je i u obliku donacije vlastitih radova – slika koje radi nogama.

Članica je i stipendistica Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama Lihtenštajn od 1. ožujka 2009. godine. Sjedište Međunarodne udruge za Republiku Hrvatsku je Izdavačka kuća umjetnika koji slikaju ustima i nogama Zagreb. Tijekom jedne kalendarske godine Marija za Međunarodnu udrugu naslika 24 slike s različitim motivima, koje zatim šalje u Švicarsku na izbor slika, a koje Međunarodna udruga objavljuje na čestitkama, kalendarima, salvetama, puzzlama i ukrasnim papirima za Božić i Uskrs, uzimajući ilustracije.

"Zahvaljujući toj Međunarodnoj udruzi, olakšan mi je život i stekla sam veće samopoštovanje. Dokazala sam da i osobe s invaliditetom mogu raditi mnoge nezamislive stvari, što si mnogi ne mogu niti predočiti. Donacije koje se primaju prilikom blagdana vezano za čestitke, kalendare i drugo, zaista su pomoć nama kojima je potrebno. I uistinu je istinito da radimo s usnama i nogama. Ja sam probala raditi s usnama, ali lakše mi je s nogama. One su moje ruke i noge. Kao stipendistica uspijevam si kupiti boje i platna, tako da mogu imati kontinuitet slikanja. Bez toga ne bih mogla, jer moja osobna invalidnina od 1.250 kuna je premala“, objašnjava.

Za ovu godinu već je dobila motive za iduće izložbe: Sveta obitelj, Sveta tri kralja, Isus, Marija, anđeli, Bethlehemska zvijezda sa štalicom. Mora napraviti tri slike radi međunarodne izložbe 28. studenog 2016. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nastupit će šestero umjetnika iz Hrvatske, a vjerojatno šest i iz Slovenije.

Također, krajem studenog sudjelovat će u sklopu Likovne radionice Udruge umirovljenika iz Ivanić-Grada na izložbi, pod vodstvom mentorice, školovane umjetnice Lidije Lovreković. Uz nju, bit će još pet članova. Inače, kao članica radionice, mora nositi svoj likovni pribor, plaćati članarinu te mentoricu iz svog džepa.

Marija aktivno sudjeluje na raznim izložbama umjetnika koji slikaju ustima i nogama diljem Hrvatske, putem kojih prezentira i promovira svoj rad. Tako sudjeluje na Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu, u zagrebačkim Klovićevim dvorima, 18. svibnja u Muzeju željezničara u Zagrebu. Prvu i jedinu za sada samostalnu izložbu imala je prije dvije godine u Zagrebu, u Udruzi paraplegičara i tetraplegičara, zahvaljujući pozivu predsjednice Udruge Mandica Knežević koja je ustupila prostorije Udruge, te zahvaljujući Međunarodnoj udruzi umjetnika koji slikaju ustima i nogama Lihtenštajn.

“Slikanje nogama je moj životni put, koje mi pričinja zadovoljstvo i opuštenost. To je moj posao“, rekla je.

Osim slikanja, radost u životu čine joj štrikanje, vezenje, uzgoj cvijeća i pečenje kolača, kuhanje općenito. Čovjek ostaje iznenađen kad počinje nabrajati što sve može. Pogotovo kad je spomenula da sa svojih 67 kg, bez ruku, može nositi na ramenu kantu od 10 litara vode. A kad je rekla da nosi pune košare drva, nismo se usudili dalje pitati.

Zatim i sama kaže: "Da, niste me vidjeli kako nosim drva iz šupe u kuću, preko cijelog dvorišta. Da bi shvatili kakav je moj život, najbolje bi bilo da dođete i gledate me. Ali uspjela sam gotovo sve svladati. Moja škola je bila svakodnevna borba, suočavanje s nepoznatim, svladavanje nepoznatog. Samo uz Božju pomoć je sve išlo. Nemam ruke, ali iskoristila sam ostatak tijela u cijelosti. Ponekad imam osjećaj, u nedostatku ruku, da Bog pruža svoje kako bih nešto napravila. Mogu li drugačije razmišljati? Jer svjesna sam svojih dostignuća.“

"Štrikanje i vezenje radim nogama. Započela sam još od djetinjstva, zahvaljujući ručnim radovima svoje majke kojima sam se uvijek divila. Radila je zaista prekrasne radove. Kao svako dijete, bila sam znatiželjna, htjela sam i ja. I započela sam polako. Iglice za štrikanje primam s obje noge, a pomoću prsta namotam vunu. Moram sjediti na kauču, a noge podižem na stol. I sve kreće. Pošto sam od malena voljela crtati i našivavati, nisam htjela nikad biti nikome na teret. Htjela sam zaraditi svoj novac, da budem samostalna i korisna društvu. Ne trebam sažaljevanje, trebam ljudskost“, nastavlja.

Na pitanje postoji li išta da ne može, samo se nasmijala. Zaista, mnogi bi se mogli posramiti kad čuju što je ona svladala – i to bez ruku. I ne samo da je svladala, ona obavlja sve svakodnevne kućanske poslove, zbog čega joj kuća odiše čistoćom i ljepotom: čisti, kuha, pere, pegla. Nema umora ili da joj se ne da. Kako? Npr., u lavoru pere odjeću nogom, kako ne bi pofarbala ostalo rublje. Inače, uključuje perilicu za rublje koju je dobila na poklon od dobrih ljudi. Cvijeće uzgaja pomoću nogu, a tako i povrće. Ove godine nema vrta, a inače svih godina je sadila. Zahvaljujući nozi i svome prstu kojim je pridržavala držalo, mogla je i kopati s motikom. Također, sve do ovog proljeća uzgajala je i kokoši, ali morala je prekinuti zbog učestalih izložaba. Muči se i bori svakodnevno, kako bi prehranila obitelj. Za kuhanje koristi cijelo tijelo: prst za mikser, uštekavanje u struju pomoću nogu. Kada je spomenula da pere sama i prozore na kući, morali smo pitati na koji način. Objasnila je kako si pomjeri stolić ispod njih, popne se i posao započinje – pere ih pomoću noge, stajajući na drugoj. Drva nosi u punoj košari, preko dana i više od 10 puta kada je zimsko vrijeme. Krevete sama posprema, presvlači jastučnice.

Interesiralo nas je kako se npr. češlja. Rekla je da mora sjesti, primiti četku s nogom i tako si napravi frizuru, koja uvijek izgleda besprijekorno. Ponekad, za svečane trenutke i izložbe, može se i sama našminkati. Uglavnom, koristi cijelo tijelo koje je totalno razgibano, jer svakodnevno radi.

Kćerka joj pomaže koliko stigne, a i nju je dosta toga naučila, kako sama kaže.

Na svojim putovanjima diljem Hrvatske, radi izložaba u Zagrebu, Rovinju, Rijeci, Slunju, Osijeku, stekla je puno prijatelja s kojima najčešće održava telefonski kontakt, s time da je neki dolaze i posjetiti. Rekla je da može računati na njih, jer tijekom života mnogi su joj pomagali, kad već nisu oni najbliži koji su možda trebali.

Na pitanje kako slika nogama, objasnila je:

"U ovim godinama već imam puno iskustva. Radim s akrilom i slikarskim papirom. Kod sakralnog slikanja, s jednom točkicom dođe velika slika. Uvijek se pomolim i stavim sve u Božje ruke. I nastaju čudnovate slike, da se uistinu mnogi čude kako mi to uspijeva. A što ja sama mogu? Ništa. Bez Boga nema ništa, tako da zaista vjerujem da mi ON pomaže. A iz svih slika može se to i vidjeti. Najviše volim slikati prirodu, cvijeće, anđele, Isusa i Mariju. Kad ih slikam, kao da razgovaram s njima, osjećam njihovu blizinu. A to me ispunjava, daje mi snage za dalje. Sad s godinama iskustva dobivam od Međunarodne udruge sve zahtjevnije zadatke, tako da sam došla do toga da slikam na platnima u mjeri 60x80, pa čak i metar. Ali ništa mi nije teško. Godišnje naslikam i oko 50 slika. Najveće postignuće sam napravila naslikavši 41 manju sliku za četiri dana. Eto, i to je očito moguće!“

Uz sve, sastavlja i kratke stihove pomoću nogu. Teme su joj ljubavne, osjećajne. U napisanim mislima i stihovima bilježi trenutne inspiracije, bilo sretne, bilo tužne. Sprema ih već godinama te ih povremeno pročita i prijateljima. Da napiše po jednu misao, ili kratke stihove, treba joj nogom dvije do tri minute.

Poslije slikanja, najviše voli vožnju invalidskom trokolicom s košarom, koju su joj prije šest do sedam godina donirali Crveni križ te gradska vlast Ivanić-Grada. Obožava voziti dva do tri kilometara po gradu, uslijed čega obavi i svu trgovinu.

"Sad se zapitam kako sam mnogi puta uspjela proći kraj teških šlepera, ovako bez ruku. Ali eto, uspjela sam. Kad je čovjek pod Božjom zaštitom, ništa mu nije nemoguće“, rekla je.

Nakon svega, vidjevši jedno čudo u Ivanić-Gradu, jednu heroinu koja se lavovski bori da preživi svaki dan, ne ostaje ništa za kraj nego reći: na ovom svijetu ništa nije nemoguće uz Božju pomoć! Marija je primjer za to, a svi ostali trebali bi se zaustaviti nad svojim životima pitajući se u kom pravcu su ih usmjerili. Jer kad Bog vodi, iako bude teško, ništa nije teško. Njegova prisutnost briše sve tegobe, a daje snagu, izdržljivost, ustrajnost, a napose ljubav, čemu Marija također svjedoči.

Ako je itko zainteresiran za umjetnost i Marijine slike, slobodno može navratiti u Ivanić-Grad, Šerampov Donji, gdje je svi znaju, a ona će uvijek dočekati svakog uz zarazni osmijeh i vedrinu kojima zrači. Njezin kontakt je: 091/7238788. Također, ako postoji itko u Hrvatskoj da također nema ruke, a htio bi započeti slikati nogama, vrata njezine kuće su otvorena radi poduke i savjeta.

“Kako živim u skromnim uvjetima, zamolila bih dobre ljude da kupe moje slike. Na taj način bi mi zaista pomogli, da lakše podnesem daljnje školovanje kćerke, kao i sve financijske obveze koje imamo mjesečno radi režija“, završila je priču Marija, koja nas je ispratila uz osjećaje koji se još uvijek vrte zbog svega doživljenog.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 29.08.2016