O Sonjinoj humanosti i želji da pomogne najpotrebitijima svojedobno je pisao i Večernji list, no život i okolina nisu joj uzvratili istom mjerom. Pročitajte zašto....

 

“Kroz 16 godina brinula sam se o jednoj zagrebačkoj obitelji. Sada, kada je preminula i treća članica te obitelji, rodbina se umiješala i želi polovicu svega, a da kroz sve godine nisu ništa pomogli. Gdje je tu pravda? Tražim pod hitno dobrog i poštenog odvjetnika, koji će se zauzeti za mene. Jer po bilježniku, dobili su novac i polovicu stana, a ja jedva da imam nakon svega za kruh”, započinje svoju priču Sonja Ognjačević (65) iz Zagreba, koja se nedugo, u ‘ludnici života’ u kojoj se našla, teško slučajno ozlijedila u prometu, zadobivši gips na desnoj nozi.

Ognjačević ima dvoje odrasle djece, od kojih jedno ne radi, već prima socijalnu pomoć u iznosu od 500 kuna te 250 kuna od Grada Zagreba, a kćerka je udana pa ima jednu unuku Josipu od 15 godinu, koju obožava.

Kroz sve godine brižno je brinula o svojim štićenicima u Zagrebu: ocu, majci i njihovoj kćerci, koja je zadnja preminula ove godine, u rano proljeće.

A kako je sve započelo da se odlučila brinuti o drugima?

Zbog spleta teških životnih okolnosti od ranog djetinjstva, pa kroz brak, odlučila je da svoju humanost daruje onima kojima je najpotrebnije. Njoj nikada nije bilo lako, prošla je kroz godine siromaštva pa se 2000. godine obratila Udruzi “Dobrobit”, koja je pomagala starijim osobama.

Kako je Ognjačević kroz cijeli život pomagala drugima, pružavši od sebe ponekad i zadnju koricu kruha, o njoj je u Večernjem listu 2001. godine izašao članak o njezinom humanitarnom radu, što je primijetio otac obitelji o kojoj se kasnije, nakon što ju je pozvao i porazgovarao, počela brinuti.

“Budući se radilo o psihički bolesnoj kćerci, nije bilo lako kroz sve godine. Jer nikada se nije znalo kako i kada će što napraviti, kada će zaviknuti, opsovati. No, unatoč svemu, kako sam njihovoj kćerci postala skrbnica 2003. godine po rješenju Socijalne službe, jer majka je bila prestara, a otac je tada preminuo, trudila sam se da im svima ugodim. Otrpjela sam strpljivo sve, jer najteže je onima koji su bolesni. Obavljala sam za tu obitelj sve kućanske poslove: kuhanje, peglanje, čišćenje, zatim dućan, doktore, bolnice, što god je bilo potrebno. Ponekad sam im davala i od svoje sirotinje, jer nisu imali. Nema što nisam radila, često puta ostavljajući svoju djecu da bih njima pomogla. I izdržala sam sve, jer moja ljubav prema bolesnima i starijim osobama je oduvijek bila velika, još otkad sam bila dijete”, rekla je Ognjačević.

Otac obitelji štićenika preminuo je s 87 godina 2003. godine, prethodno sastavivši oporuku, zajedno sa svojom suprugom, pri zdravoj pameti, da nakon smrti svoje kćerke ostavlja sve Ognjačević, uključujući stan, odnosno sve nekretnine i pokretnine, budući su bili jako zadovoljni s njezinim radom, a rodbini nije bilo ni traga da im pomogne. Majka je preminula 2012. godine s 87 godina u Novom Marofu, a njihova kćerka ove godine u travnju sa 63 godine, kao psihička bolesnica s dijagnozom šizofrenije, i nakon što je 2014. godine dobila rak dojke, pa kasnije rak pluća i jetra.

“Žao mi ih je bilo, jer kćerka je bila izuzetno talentirana u slikanju. Bila je po tome na svog oca, koji se također bavio slikanjem. Kako su roditelji bili akademski građani, otac profesor likovnog i slikar, a majka glazbenica na klaviru te profesorica njemačkog i hrvatskog jezika, htjeli su da im kćer završi visoke škole. Međutim, ona nije voljela što su joj izabrali, trudila se, ali je jadna na kraju psihički oboljela, zbog čega se nije mogla ni udati, a i bila je stalno po bolnicama. Završila je 1975. godine Filozofski fakultet u Zagrebu, nakon čega je dobila diplomu o završenom studiju drugog stupnja, u trajanju od osam semestara. Povijest umjetnosti joj je bio prvi, a sociologija drugi predmet. Postigla je visoku stručnu spremu i stekla je stručni naziv profesora povijesti umjetnosti i sociologije, a onda je totalno oboljela. Naznake su počele već oko 14. godine, uslijed učenja”, objašnjava Ognjačević.

Kako je otac imao probleme sa srcem, zbog čega je i preminuo, nakon zadnje izložbe slika, budući je bio slikar, sve su ukradene, odnosno nikada nisu vraćene supruzi i kćerci, već su zadržane. To je dodatno osiromašilo obitelj, a od svih problema više se nisu imale snage boriti. Tako da su se neki uistinu okoristili sa više od 50-ak slika. Nakon siromaštva majka je morala prodati veći stan, kako bi kupile manji da može preživjeti s bolesnom kćerkom.

Nakon smrti svoje štićenice, kćerke obitelji, Ognjačević se našla pred nezavidnom situacijom.

“Moja štićenica imala je sestrične, koje sam poznala i uvijek su govorile da se neće nikada miješati. I stvarno se nisu, kao i ostala rodbina - kad je trebalo pomoći. Kad je bilježnik pozvao na čitanje oporuke, nakon što je familija prethodno rekla da ne treba ništa, na sam dan čitanja su se predomislili, odlučivši uzeti ostavinu. Tako da se sada oko desetero ljudi, članova rodbine, bori za polovicu stana, kako im po zakonu pripada, dok svi novci na štednoj knjižici trebaju također pripasti njima. A oporuka, gdje su roditelji moje štićenice izrazili svoju želju kome hoće sve ostaviti, ne priznaje se. Kako sam im pomagala, utrošivši svakodnevno znatan trud da sve napravim, nisam se nikada nakon toga raspitivala je li zakonski sve u redu. Nisam znala ništa o daljnjim pravnim koracima, već sam samo marljivo radila. I do čega me dovela sad ta rodbina? Smatram da nisu pravedni. Druga stvar bi bila da su ikada išta pomogli. Ta nisam pomagala jednu godinu, dvije – već 16 dugih godina! Jedan veliki dio života utrošila sam u to, otkidajući sebe od svoje djece. A oni samo sad na kraju dođu i hoće. I to se uvažava! Mislim da zakon nije u redu, što se toga tiče. Među tom rodbinom je i jedan odvjetnik, tako da za sada nemam nikakve šanse ako mi netko ne pomogne. Jednostavno, nemam financijskih mogućnosti da nešto napravim u ovim trenucima, ali kad bih naišla na poštenog odvjetnika, koji bi se zauzeo za mene, platila bih mu na kraju. Voljela bih besplatnog odvjetnika da mi se dodijeli, ali od drugih sam čula da takvi jednostavno nemaju interesa – zastupaju, ali ne bore se za stranke, a takav mi ne treba”, objasnila je trenutnu situaciju s rodbinom.

Uz sve probleme, Ognjačević muči muku i s velikim dugom, koji godinama ne uspijeva vratiti jer živi u teškim i skromnim uvjetima. Stoga je član Udruge Blokirani, radi čega ne može uopće ni spavati.

“Kako sam se trebala brinuti o svojoj obitelji, 1995. godine okušala sam se u privatnoj trgovini. Podigla sam kredit, iz kojeg se ne mogu izvući svih godina. A od banke ne mogu dobiti nikakve podatke na papiru kakvo mi je stanje. U nekoliko navrata sam tražila, ali ne daju mi. Uglavnom, rečeno mi je ove godine da sam dužna na račun kamata trostruki iznos glavnice. Ta tko će to sve preživjeti? Od 2004. do 2015. uzimali su mi čitavu mirovinu, jer sam imala još jedan kredit, samo da bih preživjela. Onda sam saznala za zaštićeni račun, tako da mi od 2015. godine uzimaju 650 kuna, a ostaje mi za režije i nešto malo hrane 1300 kuna. I to nakon 31 godine rada, tri godine privatne trgovine te nakon 16 godina uzdržavanja druge obitelji. Socijala mi ponekad plati režije, jer nemam otkuda. I kako dalje, pitam se! Ne bih voljela to ostaviti svojoj djeci, jer svi smo od uvijek živjeli skromno, a sad ovako. Banka nam je uništila živote! A sad još i ovo s rodbinom svojih štićenika! Kad će svemu kraj, pitam se”, rekla je.

Unatoč svim strašnim problemima u kojima se našla, Ognjačević nastoji održavati veseli duh. I sama se čudi kako je izdržala sve godine života. Utjehu pronalazi u glazbi, koja pomaže njenoj vedrini, otvorenosti, dobroti prema drugima. Sudjelovala je na The Voiceu, gdje je prošla drugi krug, te na Super talentu, jer voli pjevati narodne pjesme.

Iako ima nogu u gipsu, i dalje je uslužna. Po navici, jer ipak cijeli život služi drugima. Nije li vrijeme da se i njoj pomogne? Nije li zaslužila da napokon bere plodove svoga mukotrpnog rada? I to nakon dugih 16 godina ogromnog odricanja i truda...

Ako netko od odvjetnika smatra da može pomoći, neka se slobodno javi redakciji.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 27.07.2016