"Najteže od svega sve ove godine gledati je tugu u očima moje majke koja brine o meni 25 sati na dan, pored tate koji nam sprema delicije, brata Tea i Zorana te njihovih obitelji. Udruga osoba s invaliditetom 'Prijatelj' je moj zrak, moj respirator. Zahvaljujući njoj živim život punim plućima", kaže uz ostalo članica udruge 'Prijatelj' iz Metkovića

Prošlo je više od sedam godina od trenutka u kojem je počeo novi život Ivane Nikolac. Ne želi i ne treba sažaljenje, prihvatila je 'novu' sebe.

"Želim da me doživljavaju ravnopravno, jer dok mogu misliti i odlučivati nemam invaliditet", kaže Ivana.
Nakon nesreće i loma vratne kralježnice, koja je uzrok tetraplegije, potpune oduzetosti, prve tri godine provela je u intenzivnom vježbanju sa fizioterapeutom vođena željom da vrati funkcije ruku. Danas četiri dana tjedno radi u UOSI 'Prijatelj',  a misija koju si je postavila jest pomoći osobama s invaliditetom da žive samostalno. Njezina ideja je socijalna zgrada sa stanovima u kojima bi živjele osobe s najtežim stupnjem invaliditeta, a financirala bi se od najma poslovnih prostora u istoj zgradi. Razmišlja o budućnosti i ne želi biti teret braći kada dođe vrijeme da joj roditelji više neće biti u stanju pomoći.

Borba s birokracijom

"Počet ću od dana mog novog života. Krajem kolovoza 2006. godine nakon prometne nesreće, mjeseci  na respiratoru u Traumatološkoj, na intezivnoj, pričanje viceva bez glasa mojim posjetiteljima, tada je započeo  drugi život. Najzanimljivije je bilo to što sam danima ponavljala: 'Ja se zovem Ivana Nikolac i želim živjeti.' Zahvaljujući prekrasnom medicinskom osoblju odveli su me na višemjesečnu rehabilitaciju u Varaždinske toplice. To iskustvo i borbu ne bih nikome poželjela, a ona traje još uvijek. Prvih godina sam intenzivno vježbala ne bih li vratila svoje ruke, sada se borim s birokracijom za prava osoba s invaliditetom. Godinama nisam prihvaćala svoje stanje,  bože moj tko bi!? Čovjek ostane bez prsta, pa nikad to ne prihvati. Vremenom sam shvatila vrijednost života, nabavila Servus, uređaj bez kojeg ne bih mogla zamisliti budućnost, laptop i miš na usne pomoću kojeg opet imam svijet na dlanu. I ono najbitnije, upoznala sam nove prijatelje bez kojih mi život ne bi bio zamisliv", govori Ivana.

Melanija Rakić voditeljica i edukatorica na parafinu u UOSI 'Prijatelj' opisala nam je Ivanu kao  'priču koja je u njezinu životu ostavila dubok trag'.

Osmijeh u tmurnom danu

"Radivši u udruzi čula sam  da postoji Ivana Nikolac, ali nikako da je upoznam, pa sam se zapitala tko je ta djevojka. Kao članici, udruga Ivani omogućava prijevoz  na fizikalne terapije. Jednog dana zamolila sam Davida Buljubašića, našeg vozača, da pita Ivanu smijem li je doći upoznati. Nakon par dana Ivana i njen brat Teo došli su na vrata udruge. Nisu mi se trebali predstavljati, znala sam tko su. Tijelo koje miče samo usnama, blagi pogled i topli osmijeh na licu rekao mi je sve.  Ivana, žena koja voli život i želi aktivno živjeti! Tko zaslužuje da mu se život svede na minimalac svakodnevice, ako je sudbina tako htjela. Od prvog dana pa do danas Ivanu tetraplegija ne sprječava  da živi s nama svaki dan, volontira i obavlja svoje obveze po pitanju humanitarnih akcija, sukladno mogućnostima, ona funkcionira usnama, zahvaljujući današnjoj tehnologiji.
Organizirala je humanitarni koncert 'Neretvansko srce' koji je održan za nabavku kombija, a dio prikupljenih sredstava išao je za nabavku neurofeedbck aparata, za djecu s teškoćama u razvoju. Zajednički smo odradili i velike humanitarne projekte Donatorsku večer i Glazbeno-filmsku večer. Ivana je slika volje za životom. kvalitetna suradnica, nadasve prijateljica puna razumijevanja. Ne gleda na vanjski izgled i materijalno bogatstvo, svijet vidi srcem, uputi osmijeh kad je dan siv i tmuran i  razvedri nas", svjedoči Melanija.

'Moje tijelo nije biljka'

"Najteže od svega sve ove godine gledati je tugu u očima moje majke koja brine o meni 25 sati na dan, pored tate koji nam sprema delicije, brata Tea i Zorana te njihovih obitelji.  Moram spomenuti moje prijatelje, jer bez njih ne bi bilo ni mene. Najbolja prijateljica Danijela, koja je na dugom kontinentu, kao i bivši dečko, i dalje su dio mog života. Udruga 'Prijatelj' je moj zrak, moj respirator. Zahvaljujući njoj živim život punim plućima. Omogućila mi je da se osjećam korisno, ponosno i živo. Kad kažem udruga mislim na predsjednika barba Antišu, sve drage kolege koji mi svakodnevno pomažu i nju bez koje ne bi ni mene bilo u udruzi – Melanije, od milja Mele, uz čiju pomoć zaboravim da je moje tijelo biljka.
Što mi nedostaje? Trenutak kad bih se okrenula na bok, otvorila knjigu i uronila u drugi svijet. Danas imam novi život koji me ispunjava i mir. Dokazala sam svijetu i sebi da mogu još mnogo", zaključuje Ivana.
Božica Ravlić

Objavljeno: 07.03.2014