"Dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice", kaže svestrana Biljana

 

Biljana Nedić (28) radi puno radno vrijeme kao administratorica, na trećoj je godini studija novinarstva, trenira streljaštvo, profesionalno u muškom klubu igra košarku i solistica je u orkestru. Kaže, malo spava, a u slobodno vrijeme uči ili slika. Rođena je sa spina bifidom, a da paraplegija nije i prepreka aktivno životu dokazuje svakodnevo.

"Rođena sam u Banja Luci s dijagnozom spina bifida i ostavši živa uživam u datom daru", kaže Biljana. S dva mjeseca starosti operirana sam u Zagrebu, ostala je trajna posljedica parapareza koja je dovela do paraplegije. Djetinjstvo u kojem nikada nisam osjetila teškoće svog stanja provela sam s roditeljima u selu Ćorkovići blizu planine Vlašić. Život na selu je težak, ali ispunjen ljubavlju, pravim vrijednostima i posvećenosti svemu što imate i radite. Taj period do petog razreda bio mi je sretan s djecom koja su bila zainteresirana samo za igru i druženje."

Biljana je gotovo uvijek bila lider, pa je i tada djecu uvjerila da se igra između dvije vatre pravilno igra sjedeći, što su i prihvatili, pa je i ona mogla sudjelovati. Prvi susret s drugim osoba s invaliditetom bio je polazak u peti razred dolaskom u rehabilitacijski centar dr. Miroslav Zotović u Banja Luci. Do tada nije osjećala što znači invaliditet. U novoj sredini s drugom djecom izdvojenom iz obitelji kako bi imali terapije prvi put je čula da su drugačiji, razne nove termine teško prihvaćajući izolaciju i zatvoren prostor. Srećom, već kao djevojčica bila je svjesna svojih ambicija i radovala se vikendima koje je provodila s obitelji i prijateljima. Srednja škola je opet bila problem, naime u Banja Luci nije postojala ni jedna srednja škola pristupačna za osobe u invalidskim kolicima. Opet odlazak u nepoznato, Crna Gora gdje je srednju školu završila kao učenik generacije te dobila zvanje ekonomsko-pravni tehničar. Bio je teški biti daleko od kuće i svega njoj dragog u to doba puberteta, no kaže to ju je ojačalo, ali i unijelo strahove s kojima se dugo borila.

"Roditelji su mi divni, skromni ljudi koji su me naučili mnogo, a najviše kolika velika može biti ljubav i požrtvovnost", nastavlja Biljana. Uz njih sam shvatila da sve prolazi i jako je važno balansirati između dobrog i lošeg te ne očekivati previše jer teško se nositi sa posljedicama. Naučili su me da vjerujem, tako se dvanaest godina nakon moga rođenja dogodilo čudo i dobila sam brata. Doktori su rekli da rodivši mene majka neće moći imati još djece. Danas uživam družeći se sa svojim bratom i roditeljima koji su moja velika podrška i ljubav.

Vrativši se iz Crne Gore upisala sam Pravni fakultet koji je jedini bio arhitektonski pristupačan, no napustila sam ga i čekala uslove da upišem i studiram novinarstvo koje volim. Dok sam očajnički kucala na brojna vrata koja su se zatvarala zbog mojih kolica imala sam sreću sresti svog današnjeg direktora Marinka Umičevića koji mi je ponudio posao. Već šest godina radim u tvornici obuće 'Bema' i pored 1.500 radnika nikada nisam osjetila diskriminaciju ili doživjela bilo kakvu neugodnu situaciju. Dapače direktor mi je potpuno prilagodio radni prostor za razliku od većine poslodavaca koji ne daju priluku da se dokažemo uvjereni da mi ne možemo prije no i pokušamo. Moja prijateljica kaže kako feminizam nije prepoznao žene sa invaliditetom. Dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice."

Iz radoznalosti i zbog zdravlja, zapravo zbog fizičke aktivnosti, Biljana je počela trenirati košarku. Postala je članica muškog košarkaškog kluba osoba s invaliditetom Vrbas, te već je osam godina profesionalno u ovom sportu. Njezin tim je jedan od najtrofejniji i prošlu sezonu završili su sa osvojenom po drugi put ligom NLB, BIH, RS, kao i mnoge turnire po Austriji, Češkoj, Italiji, Rumuniji, Sloveniji te bez ijedne izgubljene utakmice u 2015. godini. Kaže Ističe u klubu su kao velika obitelj u kojoj nema razlike među spolovima, vjeroispovjesti i godinama. U nastojanju da razbije predrasude bavila se i manekenstvom.

Dokazuje da osoba s invaliditetom može biti lijepa i privlačna.

"Svi smo mi na svoj način lijepi. Ne vidimo svi svaku ljepotu isto i ne promatramo stvari oko sebe na isti način. Nisam imala vremena da se posvetim manekenstvu, ostavila sam to za kasnije, ali mi je drago da su svi na to pozitivno reagirali.

Ciljeva imam mnogo, ustvari to su ambicije koje ću ostvariti u narednim godinama. Sigurna sam koliko želim i radim, trudim se i zalažem pa i odričem, svakako mora doći rezultat, što se i dokazalo godinama. Ono na šta ne mogu u tolikoj mjeri uticati, a svako najviše od svega ovog želim je porodica. Vjerujem u ljubav i da ona opstaje i pod teškim okolnostima, ali i idealnim. Ako nešto ne uspije to je zbog toga što ti je Bog pripremio nešto bolje. Ponosna sam na to što me ne dotiču loši komentari, jer sam prihvačajući sebe naučila i okolinu da me prihvati mada su ljudi oko nas ponekad jako bahati. Ali oni su samo oko nas, treba osjetiti one ljudi koji su uz nas. Ponosna sam što znam i mogu voljeti, kako sebe tako i druge. Volim svoja kolica, dok većina ljudi plače zbog njih, volim sve dobre ljude kojima sam okružena, roditelje i brata. Ponosna sam i na sve svoje rezultate i nagrade. Ja nisam padala, ja sam ustajala. Boljelo je ponekad, ali naučila sam podnositi bol i na to sam ponosna.

Često ljudi bez invaliditeta imaju veće srahove i probleme od nas osoba s invaliditetom. Prihvatite i volite sebe, neka to ne bude samo fraza ili status na društvenoj mreži već razmislite o tome. Sanjajte, maštajte, ne bojte se snova, ambicija i želja, trudite se da ih dostignete i osvarite iako se nekad čine teške i neostvarive, možda i nemoguće, upamtite da su granice tamo gdje ih mi sami postavimo. Nekad ne možemo dobiti sve odmah, nekada neke stvari moramo čekati, ali za neke svari i vrijedi čekati. Radujte se novom danu i učinite sve da vam bude lijep i da vam to nitko ne kvari. Smijte se mnogo, osmjeh liječi sve i otvara mnoga vrata, ona koja ne otvori, možda nisu ni trebala da se otvore", poručuje Biljana.

Božica Ravlić

Objavljeno: 01.02.2016