"Ljude nikada nisam dijelio na one sa i bez invaliditeta, no svjestan sam da brojne osobe bez invaliditeta nemaju ispunjen život kao što je moj"

 

Emir Okanović (38) danas živi i radi u Ljubljani. Cerebralna paraliza obilježila je njegovo odrastanje. Automatizmom su ga uključili u školovanje po prilagođenom programu za osobe s intelektualnim teškoćama u Vipavi. Tako je završio osmogodišnji školski program, a stekao znanje na razini četverogodišnjeg programa. Danas s osmijehom govori o tom periodu, no sigurno nije bilo jednostavno otići iz roditeljskog doma i samo rijetke praznike provoditi kod kuće.

Zahvaljujući sreći ili sudbini psiholog je nakon Emirova osmogodišnjeg školovanja uvidio da je on intelektualno potpuno zdrav mladić i poslao ga u Zavod za odgoj, rehabilitaciju i osposobljavanje osoba s invaliditetom Kamnik.

"Imao sam 15 godina i morao opet u peti razred", prisjeća se Emir. "Tako sam tek u devetnaestoj godini upisao gimnaziju u Kamniku. Osjećao sam se kao u snu, bilo je fantastično naći se nakon godina provedenih samo s osobama s invaliditetom među onima koji nemaju nikakve teškoće. Jedno potpuno novo iskustvo na mjestu s ljudima od kojih sam odmah bio prihvaćen. Nitko me nije gledao kroz invaliditet i odlično sam se uklopio. Godine izgubljene na školovanju po programu za osobe s intelektualnim teškoćama za posljedicu su imale gubitak prava na stipendiju.

Otuđenje od obitelji uzrokovano odvajanjem bilo je neminovno, iako sam uspio razviti dobar odnos sa sestrom koja je naravno odrastala s roditeljima, a mene viđala pri rijetkim dolascima kući. Prijateljstva sam stvarao na mjestima gdje sam se i školovao. Naime, prekratki boravci kod kuće i izlasci među djecu iz susjedsta kod njih su izazivali strah. Nikada nisam želio hodati i prihvaćao sam svoje stanje. Iako mi kao djetetu nije bilo lako slušati uzastopno ponavljanje u Vipavi da sam nesposoban.

Trenutno završavam Fakultet za upravu i zaposlen sam na programu socijalnog uključivanja u Savezu za cerebralnu paralizu Slovenije – Sonček. Pokušavamo normalizirati život osoba s invaliditetom uključujući ih u stambene zajednice koje se nalaze u Ljubljani. Stanovi su u centru grada, jer mislimo da je to najbolji način integracije u društvo.

Danas živim život prosječnog građana Slovenije s ocem u stanu koji sam dobio na trajno korištenje. Na posao odlazim u elektromotornim kolicima koristeći prilagođen javni gradski prijevoz. Nikada neću prestati učiti, hobi su mi strani jezici, šah, filmovi. S obzirom da se u Sloveniji s navršenih 18 godina gubi pravo na fizikalnu terapiju često odlazim na plivanje i fitness na otvorenom u parkovima po gradu.

Znam da život uvijek može biti bolji, no dozvolit ću si neskromno mišljenje da sam postigao mnogo. Ljude nikada nisam dijelio na one sa i bez invaliditeta, no svjestan sam da brojne osobe bez invaliditeta nemaju ispunjen život kao što je moj. Volim druženja i svako novo poznanstvo za mene je izazov. Moja misao vodilja je uvijek ostati pozitivan, jer zdrav optimizam i iz najgoreg može izvuči nešto dobro", poručuje Emir.

Božica Ravlić

Objavljeno: 30.05.2016