Izjava da volontirate izaziva kod mnoštva nevjericu i pitanje: "Zašto davati svoje vrijeme i energiju bez materijalne dobiti"? Priča o Branimiru interesantnija je obzirom da se na volontranje odlučio u trenutku kada kaže nije imao ni za kruh

Pokušao sam pronaći posao, no nisam ga nalazio. Otišao sam u knjižaru i kupio sve potrebno te sam izradio čestitke koje sam prodavao na ulici. Odlučio sam 60 posto sam uplaćivati udrugama djece s teškoćama u razvoju, a ostatak mi je bio dovoljan za život. Jednog dana prišao mi je čovjek s ponudom da za njega prodajem čestitke čiji prihod je namijenjen radu doma djece s teškoćama u razvoju. Pristao sam. Neugodnost mi je pričinjavala velika hladnoća i snijeg zbog kojih bi mi prsti bili potpuno ljubičasti, ali ni to me nije zaustavilo. Prihvatio sam volontiranje kao nešto dobro i svoj životni put. Iako priznajem puno je bolji osjećaj volontirati dok imaš posao kao ja danas.

Imam neuobičajan život i to me možda učinilo osobom koja osjeća tuđu bol, slabosti i ovo je način na koji pomažem. Bio sam dijete od nekoliko godina i sjećanja su u magli, no majka je napustila mene i oca. U to ratno vrijeme živjeli smo u Gvozdu pored Karlovca i dok sam bio sam u kući tetak me odveo bez znanja oca.  Ne znam zašto me ostavio u zbjegu pored Gline. S izbjeglicama sam hodao dva dana ni sam ne znajući kamo, a malen da razumijem što se događa. Noge su mi bile u strašnom stanju kada su me utrpali u autobus i poslali u bolnicu u Srbiju.

Nakon toga predali su me u dječji dom gdje sam bio do dana kad je došla hitna pomoć i rečeno mi je da me vode na u bolnicu na pregled u Beograd.  Međutim smjestili su me u dom koji je bio pun ostavljene djece raznih tjelesnih invaliditeta s intelektualnim teškoćama. U Hrvatskoj sam završio prvi razred, a djelatnici vidjevši da sam intelektualno zdrav upisali su me u školu. Tada se pojavila organizacija koja je djecu rata na šest mjeseci slala u obitelji na Cipru. Došao sam kod para koji nije imao djece, zavoljeli su me i željeli usvojiti. Ostala djeca su se vratila nakon predviđenih šest mjeseci, a mene je moja nova obitelj upisala u drugi razred ciparske škole. Svo to vrijeme tražili su moju obitelj u Hrvatskoj i nastojali postati moji zakonski skrbnici. Išao sam u školu učio jezik i prilagodio se novom životu. Nakon pet mjeseci morali su me vratiti u dom u Srbiju.

U tom periodu javio se moj otac koji me pronašao i preko Crvenog križa isplanirao moj povratak. Spakirao sam sve svoje stvari, čekao spreman dogovoreni dan, no iz Crvenog križa nitko nije došao. Nikada nisam saznao zašto, dok je i otac taj dan čekao moj povratak. Obitelj sa Cipra slala mi je pakete, bili smo u kontaktu, a završivši sedmi razred preko veleposlanstva Srbije uspjeli su me odvesti na Cipar. Tamo sam završio osmi razred i 1. Tehničku školu te se odmah zaposlio.

Cijelo vrijeme u meni je tinjala želja da upoznam oca i 2006. godine uzeo sam godišnji odmor i odlučio otići u Hrvatsku. Nakon četrnaest provedenih dana u domovini upoznao sam oca i svoju pravu obitelj, no kada je završio godišnji vratio sam na Cipar. Usprkos sređenom životu, poslu i ljudima koji su me prihvatili kao vlastito dijete 2011. godine nostalgija me vratila u Hrvatsku.

Od prvog dana rada s čestitkama želio sam pokrenuti vlastiti posao i nakon nekoliko udruga za koje sam radio, to sam i učinio.  Registrirao sam vlastitu udrugu, no odustao kada sam vidio koji postotak odlazi na porez državi. Danas imam posao uz koji nađem vremena i za "Klub Regoč" udrugu za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama za koju prodajem čestitke u Zagrebu. Dok radim, ne uzimam  postotak od prodaje na koji imam pravo, već potpuno volonterski sudjelujem u prikupljanju potrebnih sredstava.

Često me nepoznati ljudi kritiziraju, govore da nađem nešto pametnije, da im ne izgledam kao osoba koja bi pomagala djeci i pokazuju svoju ogorčenost i nepovjerenje. Razumijem ih u potpunosti  jer i sam sam se osvjedočio da postoje brojne firme koje ne rade pošteno i novac ne dolazi do djece kojoj je namijenjen. Mirno im pokušam objasniti za koga radim, pokažem urednu dokumentaciju i ponudim da kontaktiraju udrugu prije uplate kako bi bili sigurni da su uistinu pomogli djeci s teškoćama. Uz volonterski rad, dajem redovno krv što sam počeo još sa šesnaest godina na Cipru. Treba volontirati i sigurno ću nastaviti. No država bi trebala pokazati veću socijalnu osjetljivost i pomoći, kako djeci, tako i sve većem broju socijalno ugroženih stanovnika Hrvatske.

 

Tekst i foto: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 08.05.2015