Nije jednostavno kada gotovo preko noći dobiješ dijagnozu multiple skleroze, a invalidska kolica i hodalica postanu neizostavni dio tvoga života. No, Mihovil nije pokleknuo nego je u svojoj svakodnevici tražio samo pozitivne stvari koje ga vesele i pokreću

 

"Pozitivan stav u životu, usprkos svim teškoćama koje te prate", misao je vodilja Mihovila Lisića, 55-godišnjaka iz Zagreba koji je naglo, zbog degenerativne bolesti, došao u stanje u kojem ne može ni zamisliti život bez kolica i hodalice.

Osnovnu školu 'Nikola Demonja' na zagrebačkom Vrbiku pohađao je od 1966. do 1974. godine, a srednju školu u 'Joži Vlahoviću', u Savskoj, za kovinotokara.

"Radio sam puno poslova gdje sam bio primoran stajati i danas vidim da mi je to pogodovalo bolesti.

Godine 2003. su mi se pojavili prvi znaci multiple skleroze. Bio sam na pregledu u Vinogradskoj bolnici te na punktiranju kralješnice. Lijeva strana lica mi se jako tresla, a vid mi se zamutio. Ipak, mogao sam hodati i micati prstima, osjećao sam živce, ali ne i podizati koljeno.

Prije pet godina pješice sam se vraćao kući s treninga u teretani i došavši do pola puta desnu nogu nisam više mogao pokrenuti. Sve ostalo je funkcioniralo isto kao i danas. Ništa se nije ni poboljšalo ni pogoršalo.

Nedavno sam bio na rentgenskom snimanju desnoga koljena. Rečeno mi je da je to degenerativna promjena kostiju, ligamenata, živaca i mišića. Za ublažavanje degenerativne promjene kostiju preporučili su mi vitamin D3. Liječnica mi je rekla da se bolest razvijala od malih nogu i da je bilo samo pitanje dana kada će me natjerati da se moram pomagati hodalicom. Ja sam i nakon toga hodao, no imao sam vrtoglavice. Na internetu sam pročitao da farmacija ne dozvoljava puno lijekova, D3 je jedini vitamin koji se preporuča“, objašnjava Mihovil.

"Kad mi je postavljena dijagnoza multiple skleroze, pri izlasku iz bolnice upitao sam liječnicu ima li nekih lijekova jer bih htio živjeti punim plućima. Odgovorila je da je za mene najvažniji pozitivan stav o životu. Vrativši se doma počeo sam razmišljati što bi to značilo – pozitivan stav. Trudio sam se doći do odgovora, a on mi je došao iz petnih žila. Sunce sja, trava je zelena. Od tada to je moj moto i to me drži i dan danas. Nekog ću upoznati, prošetati i bit će mi dobro“, nastavlja Mihovil.

Nakon što je stekao profesionalnu mirovinu, od 2009. godine je u općoj invalidskoj. Nedavno je postao korisnik osobne invalidnine od 1.250 kuna. Uz raniju mirovinu od 1.000 kuna s dodatkom od 500 kuna (jer mu je puna mirovina manja od 1.500 kuna), osiguran mu je "normalan život“, kako sam kaže.

U Šahovski klub 'Stjepan Bosak' - URIHO došao je prije tri godine.

"Raspitivao sam se u Udruzi multiple skleroze u Trnskom koje mi društvene aktivnosti mogu ponuditi. Međutim, u programu nisu imali šah. Na internetu sam upisivao razne pojmove vezane za šah za osobe s invaliditetom. Prvi koji mi se javio bio je Krsto Kovačević. Te godine je Marko Damjanović preuzeo predsjedništvo i malo-pomalo je to krenulo. Prije deset godina sam igrao u Vrbanima, ali rezultati nisu bili zapaženi. Sjećam se anegdote od prije nekoliko godina: na turniru u Račkom u Mladosti, kad me je protivnik u igri pitao da li se sjećam naše partije od prije 30 godina i rezultata. To je bilo 1980. godine. Poslije partije, vrativši se doma, potražio sam njegovo ime u šahovskoj bazi i našao sam ga. On je pohađao osnovnu školu 1969. godine, sedmi ili osmi razred, a ja sam imao 23 godine. Mi smo to igrali negdje 1983. godine. I on se mene sjetio, što mi je izuzetno drago. Od malih nogu se bavim šahom. Međutim, uslijed raznih događanja, u ovim godinama mi se pružila prilika za dokazivanja na prvoj ploči druge ekipe. To mi predstavlja veliku čast i odgovornost. Doživio sam drugu šahovsku mladost. To mi je novo iskustvo“, kaže Mihovil

Život u kolicima donosi sa sobom i neke prepreke u životu. Ali i mnoga pitanja: s kime živimo, kakvi su ljudi oko nas i jesu li ostali prijatelji kad je u životu najteže!?

"Možda mi je najteže u svemu tome što ima dobrih ljudi i žele pomoći. Ima trenutaka kad sam u kolicima ili s hodalicom, ali mi je bolje kada si sam pomažem, nego kad mi netko drugi nešto napravi. U dobroj namjeri ljudi ne znaju kako pomoći i naprave sasvim suprotno. Sada ovisim o pomoći druge osobe. Ne moram skakati dva metra u vis ili osam metara u dalj, biti baletan, jer puno je važnije biti – jednostavno čovjek. Ljepše mi je kad s društvom odem na piće. Kad se sjetim gdje sam sve bio, što sam sve radio, s kakvim ljudima. Ti ljudi se više ne javljaju. Uvijek uzmem u obzir da je čovjeku možda i teže nego meni, ali bez multiple skleroze ne bih upoznao ove ljude koje sada znam", kaže Mihovil.

Nada se da mu kolica neće ostati trajno ortopedsko pomagalo, jer vidi se kako hoda – i to u skoroj budućnosti.

"Kolica i hodalicu prihvatio sam kao normalan i sastavni dio života. To je novo iskustvo – prije si hodao, sada ne možeš. Sutra će opet biti nešto drugo.

Posebno bih se zahvalio svojoj mami Juli kojoj nije lako, ali mi daje najveću podršku. Mnogi mi daju podršku, ali mama to radi iskreno s ljubavlju. Uvijek sam u sebi osjećao da sam vjernik, ali nisam za određeni tip religije. Doživljavam čovjeka kao instituciju. Vidim svakoga posebno, no svakome se obraćam na isti način. Motivira me život. Jednostavno se dobro osjećam“, završava svoju priču Mihovil.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 09.02.2016