Kada joj je dijagnosticirana cerebralna paraliza, liječnici su tvrdili da će "živeti kao biljka", a Barbara je danas studentica engleskog jezika i književnosti te pedagogije, sportašica s invaliditetom, usto i ambiciozna pjesnikinja koja iza sebe ima  jednu zbirku poezije. I hajde sad vjeruj liječnicima!

 

"Kreativni duh ne da mi mira, a začin mog života je cerebralna paraliza koju smatram darom koji je došao s razlogom!", kaže na početku svoje priče Barbara Vidić, ambiciozna studentica engleskog jezika i književnosti te pedagogije. Djevojka čija je optimizam naprosto zarazan!

"Mogu reći da se život osoba s invaliditetom ne razlikuje uvelike od života 'zdravih' osoba. Recimo da je razlika u tome što je nama potrebno malo više snage da se izborimo za svoje mjesto pod suncem i za to nam je potrebna pomoć drugih ljudi.

Sretno djetinjstvo

Moja avantura započela je 7. ožujka 1990. godine. Rođena sam sa 6 mjeseci. Prilikom poroda ostala sam bez kisika i to je dovelo do oštećenja mozga. Sa šest mjeseci dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza. To je stanje čiji je uzrok oštećenje mozga, konkretno u mom slučaju oštećeni su centri za motoriku i ravnotežu. To znači da su moji pokreti ograničeni i ne mogu raditi sve što poželim. Na jednom pregledu liječnici su ustanovili da neću moći vidjeti, čuti, govoriti, odnosno da ću biti poput biljke. No, moji se roditelji nisu predavali i imali su pravo jer su liječnici pogriješili. Ja normalno vidim, čujem i govorim i to sve uvelike zahvaljujući roditeljima i cijeloj obitelji koja mi uvijek pruža potrebnu potporu.

Imala sam sretno djetinjstvo i to opet zahvaljujući svojoj obitelji i prijateljima. Sa četiri godine operirana sam prvi put i do sada sam imala jedanaest operacija. To je veoma neugodno iskustvo, ali je nekad i potrebno.

Kada  je došlo vrijeme polaska u školu morala sam, kao i sva ostala djeca, proći razna testiranja kako bi se utvrdilo jesam li je uopće sposobna pohađati. Testiranja su pokazala da su moje motoričke sposobnosti dosta slabe i struka se dvoumila oko mog upisa u redovnu školu. Ipak, uspjela sam se upisati i svima dokazati da mogu uspjeti, baš kao i svatko od 'nas' na svoj način i prema svojim sposobnostima. Isprva mi je bilo jako teško.

Struka može pogriješiti

U početku čak nisam mogla pisati pisana slova, ali s puno truda i pomoći stručnih suradnika uspjela sam! Iako sam cijelu osnovnu školu (OŠ Gornja Vežica) pohađala po prilagođenom programu završila sam je s odličnim uspjehom, baš kao i srednju (Ekonomska škola Mije Mirkovića, Rijeka). Sada sam studentica engleskog jezika i književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Mislim da je to najbolji dokaz da i struka može pogriješiti!

 

U slobodno vrijeme volim izaći s prijateljima, uvijek spremna za dobru feštu, a najviše volim odigrati dobru partiju pokera. Pišem poeziju. Pisanje me opušta, vodi u drugačiji svijet, svijet u kojem ne postoje ograničenja. 2008. godine u sklopu projekta Rijeka Zdravi grad izdana je moja prva, a nadam se ne i posljednja zbirka pjesama "Pjesmarica Barbare Vardić". Jednog dana voljela bih se ozbiljnije baviti pisanjem jer to je moja strast kao i prevođenje! Osim toga bavim se i sportom. Članica sam Boćarskog kluba osoba s invaliditetom Pulac i već dvije godine sudjelujem na Prvenstvu Hrvatske u boćanju za osobe s invaliditetom.

Razlika između "zdravih i nas"

Mnogi 'zdravi' ljudi boje se da će zbog nesreće ili nekih drugih razloga postati osobe s invaliditetom. Užasava ih činjenica, čak i sama pomisao, da jednog dana mogu sjesti u invalidska kolica. Istina je da se na to teško navinuti i da se možda lakše pomiriti s invaliditetom ako ste s time rođeni, ali život treba prihvatiti onakav kakav on jest, jer život je najveći i najljepši dar! Ne kažem da je lako, ali uvijek se nađe put do ostvarenja snova!

Glazba je poseban dio mene. Ono što svakodnevicu čini ljepšom, mislim da bez nje ne bih mogla živjeti. Jako volim latino ritmove, ali jedan pjevač je posebno utjecao na moj život, a to je Toše Proeski zbog kojeg sam čak naučila i makedonski jezik.

Moj bi se život, ali i život svih ostalih ljudi na ovome svijetu, mogao opisati kao velika borba puna uspona i padova, smijeha i suza. Mogu reći da se život osoba s invaliditetom ne razlikuje uvelike od života 'zdravih' osoba. Recimo da je razlika u tome što je nama potrebno malo više snage da se izborimo za svoje mjesto pod suncem i za to nam je potrebna pomoć drugih ljudi.

No, bez obzira na sve poteškoće koje nam život nosi, svatko može uspjeti u životu, a mislim da je moja priča najbolji dokaz, jer svaka osoba, zdrava ili s poteškoćama svojim postojanjem uveseljava mnoge živote, upotpunjava ih i tako ispunjava smisao vlastitog postojanja!", zaključuje Barbara.

Piše: Melisa Osmanović

 

Objavljeno: 20.06.2014