Ne znam postoji li možda Braillovo pismo na ćirilici, može li se na ćirilici komunicirati znakovnim jezikom, ali znam kako osobama koji se kreću pomoću invalidskih kolica isti izazov predstavlja samo ona jedna stepenica, bio on ove ili one nacionalnosti

 

Sudjelovanje u političkom i javnom životu ljudsko je pravo, kao važan korak u procesu uživanja drugih temeljnih prava. Ono obuhvaća pravo biranja i pravo biti biran. 

To, naravno, nadilazi formalne demokratske procese i uključuje šire sudjelovanje, ponajprije u donošenju odluka o razvoju i izgradnji zajednice za svakoga. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, države potpisnice će jamčiti osobama s invaliditetom politička prava i mogućnost da ih uživaju na ravnopravnoj osnovi s drugima. Države potpisnice će poduzeti sve kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu djelotvorno i u potpunosti sudjelovati u političkom i javnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugima, izravno ili putem slobodno izabranih predstavnika, uključujući i pravo i mogućnost za osobe s invaliditetom da biraju i budu birani. Da bi se to dogodilo potrebno je prilagoditi procedure koje će pravovremeno omogućiti informiranje o pitanjima i izazovima za koje se donosi određena odluka i o mogućnostima i prilagođenosti prostora u kojem se donosi odluka. Materijali moraju biti prilagođeni razumijevanju svakoj grupaciji osoba s invaliditetom. Omogućiti osobama s invaliditetom pravo na tajnost odlučivanja i biranja bez zastrašivanja, kao i pravo samostalnog kandidiranja na izborima i obnašanja dužnosti te obavljanje svih javnih funkcija na svim razinama, a gdje će se voditi računa o uporabi novih tehnologija za sve one koji nisu u mogućnosti koristiti prostor predviđen za odlučivanje i obnašanje određenih dužnosti ili funkcija.

Danas, kada razni dušobrižnici demokracije i prava na različitost, glasnogovornici morala i pravednosti, propagiraju određene izazove ne mogu a da ne primijetim sebičnost i isticanje vlastitih potreba. Ako uzmemo predstavnike nacionalni manjina koji stalno ukazuju na navodno nepoštivanje njihovih prava, moram priznati kako sam istinski zaprepašten. Danas, ako se javljate na nekakav natječaj koji se financira iz sredstava Evropske unije, ako želite ostvariti maksimalan broj bodova, morati uključiti i nacionalne manjine. Kada se djeci hrvatskih branitelja omogući izravno upisivanje na fakultet onda je to problem, ali kada se to omogući manjinama onda je to hvale vrijedna zakon.

Primjerice, poštovani gospodin Milorad Pupovac za mene može biti sve samo ne poštovan, jer mislim da je jedan od onih koji koriste poziciju i moć saborskog zastupnika kako bi financijski obogatio i sebe i podobnike na račun 'svoje' nacionalne manjine i hrvatskih poreznih obveznika. Njega nikada nisu zanimale osobe s invaliditetom unutar srpske nacionalne manjine, njemu nije važno idu li djeca s teškoćama u razvoju u vrtiće, škole, i mogu li oni kao takvi ostvariti pravo na ravnopravnost, mogu li oni uz pomoć ovog i ovakvog sustava biti integrirani u zajednicu kao ravnopravni članovi. Njemu je važan njegov bilten. Njemu je važna dvojezična ploča u Vukovaru, a ne tko je razorio Vukovar. Ali to je tako, nacionalne manjine osigurale su zakon za sebe kako bi uživale sve blagodati ovoga i ovakvog sustava, a najbolje im ide trgovina - tko da više. Uvijek smo spremni dignuti ruku vjernu profitu i povlasticama.

U Hrvatskoj živi 508 tisuća osoba s invaliditetom. Nitko ne zna koliko je od toga pripadnika hrvatskog naroda, a koliko je pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, ali svi imaju na stotine zajedničkih problema. Ne znam postoji li možda Braillovo pismo na ćirilici, može li se na ćirilici komunicirati znakovnim jezikom, ali znam kako osobama koji se kreću pomoću invalidskih kolica isti izazov predstavlja samo ona jedna stepenica, bio on ove ili one nacionalnosti.

Zemlja koja je potpisnica UN Konvencije ne prihvaća osobe s invaliditetom kao najveću i najugroženiju manjinu, kojom zakonski treba omogućiti ravnopravnost u procesima biranja, predlaganja i odlučivanja. Danas smo, po ne znam koji put, svjedoci kako su osobe s invaliditetom, svejedno jesu li pripadnici hrvatskog naroda ilinacionalnih manjina, jednako devastirani i degradirani u ostvarenju svojih zakonom zagarantiranih prava, za razliku od 'zdravih' pripadnika nacionalnih manjina koji poput Raosovih prosjaka od zanata znaju kukati i galamiti, a osigurali su i alat da im se prosjačenje i trgovina isplatite.

Ne želim dovoditi u pitanje prava nacionalnih manjina, ali mislim kako bi svi trebali poštivati pravo na različitost, kako bi svi trebali razumjeti da postoje i oni drugi koji imaju isto pravo na ostvarenje prava. Ne umanjujem ničije pravo na sudjelovanje i odlučivanje, ali ne dozvoljavam da to isto pravo netko i meni uskraćuje. Na kraju želim ovo naglasiti: ignoriranje i pasivnost isto je što i degradiranje i ponižavanje.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 07.01.2016