"Nekada sam živio u svom svijetu, ljudi nisu pokazivali interes da me upoznaju, sažalijevali su me, a danas sam sretan i uz obitelj imam i prijatelje", govori mladić iz Metkovića, član UOSI 'Prijatelj', kojemu su liječnici prognozirali kratak život zbog teškog oblika spinalne mišićne atrofije

Andrija Magzan rođen je u Metkoviću i prošao je dug period do trenutka kad je prihvatio sebe onakvog kakav jest. Žalosna je činjenica da i danas postoji velik broj mladih ljudi s invaliditetom koji žive izolirano, kao i Andrija u svojoj mladosti. Ne treba nikoga kriviti, no da je okolina ranije pokazala interes za njega i njegove potrebe, davno bi uvidio da ima pravo biti sretan sudionik svijeta u kojem živi.

Bezuvjetna podrška obitelji

"Rođen sam kao zdravo dijete i u trećoj godini dijagnosticirana mi je spinalna mišićna atrofija. Tada počinje moje putovanje koje je, po najavama liječnika, davno trebalo završiti. Imam 29 godina, a oni su mi prognozirali da ću živjeti, možda po najboljem scenariju, do 21. godine.

Krenuo sam u redovnu osnovnu školu i hodao do devete godine. Obitelj se trudila da završim školu, nosili su me i vozili jer nisam želio u kolica. Nadao sam se da ću opet hodati. U sedmom razredu morao sam sjesti u kolica, bilo je neophodno. Ljudi su me različito gledali, mnogi su roditeljima sugerirali da me pošalju u dom, što oni nisu željeli. Planirao sam se upisati u trgovačku školu, no zbog moje bolesti odbili su me primiti. Obitelj je pisala žalbu u Zagreb, dobili smo odgovor kojim mi odobravaju upis nakon više od mjesec dana. Nastava je već počela i te godine sam odustao misleći da ću se upisati sljedeće, ali nisam nikada. Roditelji i brat, stariji šest godina, gurali su me kroz život. Vodili su me raznim travarima, pokušavali alternativnom medicinom, nažalost do promjena i poboljšanja nije došlo", priča Andrija.

Udruga 'Prijatelj' je iskreni prijatelj

Spinalna mišićna atrofija vodeći je genetski uzrok smrti u djece. Nastaje zbog autosomno recesivnih mutacija jednog genetskog lokusa na kratkom kraku petog kromosoma. Javlja se u 1 slučaju od 6.000 djece i ne utječe na mentalne sposobnosti.

"Bio sam zatvoren u nekom svom, sigurnom svijetu. Pubertet sam provodio uz svog psa Mikija. Nisam volio ljeto, prijatelji bi odlazili na more, a meni su bile nepodnošljive te duge ljetne noći. Obitelj me izvodila u šetnje, na izlete, ali nisam živio kao moji vršnjaci. S balkona bih gledao kako izlaze, druže se, nitko nije pokazivao interes da me upozna, živio sam pod staklenim zvonom. Došao je period kad sam bio očajan, strašno i stalno sam psovao, bio sam ljut na cijeli svijet. Uvijek sam volio nogomet. Navijam za Dinamo i gledao sam utakmicu u kojoj je Dinamo gubio, rekao sam: "Ako Dinamo pobjedi prestajem psovati." Pobjedio je, imao sam 17 godina i čitajući duhovne knjige polako sam se mijenjao.

"Iskustvo koje me oduševilo povjerenje je mog prijatelja Nikole Družijanića da mu ja, krhko biće, budem vjenčani kum"

Nekoliko prijatelja iz osnovne škole posjećivalo me koliko su mogli i od njih sam mnogo naučio i dobivao informacije iz vanjskog svijeta. Kad su otišli na fakultet bio sam tužan i usamljen. Odlučio sam doći do motornih kolica kako bih mogao sam izlaziti. Nakon polovnih koja su se pokvarila,  UOSI 'Prijatelj' pomogla mi je oko potrebnih papira i tada sam došao do novih. Pomoću tih kolica upoznao sam nešto što do tada nisam imao - slobodu i mogućnost samostalnog kretanja. Uz to, pojavili su se dobri ljudi i prijateljstva. Dobio sam osobnog asistenta i on mi mnogo pomaže.

Prigrliti život

Prije šest godina dogodila mi se nesreća s motornim kolicima i od tada ih ne vozim. Oslabile su mi ruke i sada sam ovisan o drugima koji me voze. Zbog nesreće pretrpio sam mnogo bolova, no zahvalan sam ljudima koji su bili uz mene i ostali mi prijatelji. Prebacivanje iz kreveta u kolica, kupanje, sve je to jako bolno, pa ipak volim i nastojat ću ići u udrugu 'Prijatelj' i biti među ljudima.

Iskustvo koje me oduševilo povjerenje je mog prijatelja Nikole Družijanića da mu ja, krhko biće, budem vjenčani kum. Nekada sam živio u svom svijetu, ljudi nisu pokazivali interes da me upoznaju, sažalijevali su me, a danas sam sretan i uz obitelj imam i prijatelje. Pišem pjesme i nadam se jednog dana izdati vlastitu zbirku. Želio bih da ljudi budu otvoreni prema osobama s invaliditetom, da daju i sebi i njima priliku za upoznavanje", završava svoju priču Andrija.

Božica Ravlić

Objavljeno: 14.03.2014