Neven Jurina Tomić je televizijski novinar kojeg bi trebala upoznati svaka osoba s invaliditetom, kao i ostatak populacije koji misli da invaliditet određuje nečiju osobnost

Nevenova je integracija počela još u vrtiću. Prvo je dijete s cerebralnom paralizom u Rijeci koje je završilo osnovnu i srednju ekonomsku školu upravnog smjera s vršnjacima po redovnom programu. Upisao je teologiju i stao na trećoj godini odlučivši slijediti snove. Prešao je na novinarstvo te se posvetio glumi i televiziji koje su ga oduvijek privlačile. Za njega nema granica. Dokazao je to ulaskom u autobus koji ga je odvezao u zagrebačku avanturu koja je nedavno rezultirala zajedničkim diplomskim radom na Akademiji dramskih umjetnosti i Fakultetu političkih znanosti.

Nevenova obrana diplomskog rada sastojala se od tri dijela: teorijskog, predstave „Na površini“ i dokumentarnog filma „Od snova do stvarnosti“, pod motom "Nema invaliditet mene nego ja imam njega". Mentorica za predstavu i film bila mu je  prof. dr. sc. Dubravka Crnojević Carić; a mentor za teorijski dio rada prof. dr. sc. Sanjin Dragojević. Film je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. Neven je napisao tekst i izabrao glazbu te uložio godinu dana intenzivnog svakodnevnog rada i snimanja.

Imao sam fazu buntovništva, ako se to tako može okarakterizirati. Naime profesori bi mi zvali roditelje u školu iziritirani mojim izjavama da ću studirati – kaže Neven. Bio sam dobro dijete, ali već s petnaest godina planirao sam i govorio da ću se osamostaliti. Prirodno je da roditelji imaju svoju viziju i žele stvoriti put na kojem nećeš griješiti, no ako im dozvoliš, to te guši. Mislim da moraš biti dio ovog društva želiš li uspjeti i baš taj samostalan život je veliko bogatstvo.

Odlazak u Zagreb dogodio se iz mog nezadovoljstva, studij teologije nije mi bio dovoljno dinamičan, nisam se osjećao ispunjen i slijedio sam svoj san. Imam invaliditet, postoje ograničenja, ali nisam i neću dozvoliti da me to zaustavi u ostvarivanju snova. Nemam ništa protiv osoba s invaliditetom, pa i sam imam invaliditet. Nikada se nisam nalazio unutar zatvorenih grupa osoba s invaliditetom, već sam tražio društvo nevezano za zdravstveno stanje ljudi s kojima provodim vrijeme.

Na Fakultetu političkih znanosti i ranije je bilo osoba s invaliditetom, no nikada na smjeru televizijsko novinarstvo koje sam upisao. Profesorica Tena Perišin u početku je bila pomalo u strahu kako ću raditi na terenu s kolegama, jer koristim štake i invalidska kolica. Na diplomskom studiju novinarstva slušao sam izborne kolegije na Dramskoj akademiji. Iako nije bila prilagođena osobama s invaliditetom, nikada se nisam osjećao izolirano. Kolege bi mi izlazili u susret i neki od njih postali su dio mog privatnog života.

Štake su dio mene, od toga ne bježim, no raditi na televiziji traži prezentan fizički izgled i ispravan govor. Od početka fakulteta išao sam na govorne vježbe. Neki se pitaju zašto se ne fotografiram u invalidskim kolicima ili sa štakama?! Ne sramim se svojih pomagala, ali budimo iskreni, svi mi želimo pokazati svoju ljepšu stranu. Hrvatski mentalitet je takav da se očekuje kako ću se vezati isključivo uz teme invaliditeta, a ja imam puno šire želje i interese.

Razgovarajući o ljubavi Neven ima zreo stav koji bi mogao pomoći brojnim osobama s invaliditetom koje misle da bi ljubavna veza bila rješenje svih njihovih frustracija i nezadovoljstava. Svi mi želimo da nam sve bude savršeno. Meni je u životu važno da imam osobu koja me cijeni – govori Neven. To može biti djevojka ili prijatelj/ica. Ne mislim da nisam privlačan, ali kada se dogodi privlačnost znam da oboje moramo biti svjesni rizika u koji ulazimo. Svaka je veza rizik, bez obzira na invaliditet. Imao sam ljubavne veze, no ne možemo planirati kada će se to dogoditi. Puno se faktora za vezu mora posložiti i poklopiti. Novinarstvo je posao u kojem moraš dati sebe. Što se tiče posla, mnogo sam toga u životu radio na volonterskoj bazi, ali svjestan sam da volontiranju mora doći kraj, jer se od nečega mora i živjeti. Možda ovo zvuči okrutno, ali to je jednostavno životna realnost.

U trideset i trećoj godini Neven volonterski radi na Z1 televiziji kao urednik i voditelj emisije za osobe cerebralnom paralizom. Vjeruje da će se uskoro stvari poklopiti i da će dobiti plaćeni posao, jer kao što kaže novinarstvo je posao u kojem moraš biti optimist, inače toneš. Za kraj naglašava da je invaliditet samo crtica u karakteru, svaka osoba s invaliditetom je drugačija.

 

Tekst i foto: Božica Ravlić

 

 

 

 

 

 

 

Objavljeno: 24.10.2014