Tomek, kako ga zovu suigrači iz boćarskog kluba, imao je bezbrižno djetinjstvo sve dok mu tijekom rutinskog pregleda krvi nije dijagnosticirana Beckerova mišićna distrofija

 

Tomislav Habek 26-godišnji je mladić iz Zagreba, dječačkog lica, koji se čovjeku brzo uvuče pod kožu. Na prvu pomalo sramežljiv, a kasnije vrlo otvoren sugovornik.

Djetinjstvo mu je do 6. godine proteklo u igri i zabavi, bez znakova bolesti. Bezbrižno djetinjstvo tu završava, naime na rutinskim pretragama krvi otkrivene su mu povišene vrijednosti određenih enzima.

"Nakon obrade u Dječjoj bolnici u Klaićevoj dobivam dijagnozu Beckerove mišićne distrofije, no tada još ne primjećujem ništa posebno, osim što se teže uspinjem stepenicama i malo brže zamaram", priča Tomislav.

"Tada vrlo intenzivno odlazim na vježbe, ne želeći uopće pomisliti da bi se zlokobne liječničke prognoze mogle ostvariti. Krećem u prvi razred osnovne škole u Sesvetskom Kraljevcu gdje, zahvaljujući mojoj dobroj nastavnici, uspješno svladavam gradivo. Na početku 5. razreda, zbog otežanog kretanja, sjedam u invalidska kolica.

Naravno, tu počinju prve prepreke. S obzirom da sam bio prvi učenik s takvim potrebama u školi, trebalo je dosta vremena da moji roditelji i ja probijemo brojne barijere. Prvenstveno one arhitektonske, ali i one u glavama nekih pedagoga kojima bi bilo lakše da sam otišao u prilagođenu školu.

S učenjem nisam imao problema, moji prijatelji u razredu bili su vrlo susretljivi i moja kolica su često puta bila 'trkaća kolica'. Kod upisa u srednju školu odlučio sam se za Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer upravni referent, prvenstveno zbog okruženja koje mi je odgovaralo i bilo u cijelosti prilagođeno mome kretanju.

Tijekom srednje škole, točnije 2005. godine, prošao sam zahtjevnu i tešku operaciju kralježnice (skolioza). Nakon operativnog zahvata dobro sam se oporavio i stabilizirao svoje sjedenje u kolicima. Po završetku srednje škole dvojio sam oko upisa na fakultet, no odlučio sam si dati malo vremena.

Prije četiri godine uključio sam se u rad Udruge distrofičara Zagreb, gdje sam stekao nove prijatelje s istim ili sličnim životnim situacijama. Kroz aktivnosti u udruzi, a na inicijativu naše predsjednice Marice Mirić, nas petero dobiva mogućnost usavršavanja u grafičkom dizajnu. Nakon završetka tečaja želim se i dalje usavršavati u tom pravcu.

Zahvaljujući prijateljima iz udruge krećem u boćarski klub Željko Klepač - URIHO čiji sam član od 2013. u kategoriji BC3, što me oduševljava, jer baveći se boćanjem poboljšao sam svoje mentalne i fizičke sposobnosti", kaže perspektivni boćar s invaliditetom.

Tomek, kako ga zovu suigrači u klubu, još uvijek nema osobnog asistenta uz kojeg bi bio puno neovisniji. Ovako je uvijek netko iz obitelji obvezan pratiti ga i na treninge i na natjecanja koji se održavaju i izvan Zagreba.

Također, pomoćnik mu je potreban jer BC3 kategorija predstavlja boćanje uz pomoć rampe koju asistent po njegovom naputku podešava.

"Odlazeći na treninge, natjecanja, putovanja i druženja ispunjavam svoje slobodno vrijeme i zato krećem s još većim entuzijazmom do novih, boljih rezultata", kaže za kraj Tomislav.

Nikolina Trninić

Objavljeno: 28.09.2015