Matea ima cijeli niz dijagnoza: mješoviti poremećaj ponašanja i emocija, usporen emocionalni razvoj, ADHD, disleksiju i disgrafiju. No, za svoju je obitelj Matea blagoslov s kojom je svijet u kojemu žive ljepši i razigraniji

 

Ivanka Taslak majka je četvero djece, a peto uskoro stiže u obitelj iz Metkovića.

Matea, prvorođena kći, danas trinaestogodišnjakinja, ima nekoliko dijagnoza koje zajedno proživljavaju i nose se s njima. Rođena je s osam mjeseci i s razvojem je sve bilo u redu do prve godine. Tada je dobila mlađu sestru Petru i došlo je do promjena. Matea bi izrazito često plakala i udarala glavom o zid.

Majci su objašnjavali da je to samo posljedica ljubomore uslijed dolaska bebe i proći će s vremenom. Nakon pregleda kod defektologinje u četvrtoj godini starosti roditelji su dobili savjet da Mateu treba adaptirati u vrtić. Tu počinje drama, pozivi iz vrtića su bili česti. Svi je se sjećaju kao male koja je uzrokovala poplavu. Istovremeno otvorivši slavine na svim umivaonicima, tete su vidjele da se nešto događa kada je već krenuo potok. Teško se snalazila u grupi, mogla se igrati samo s jednim djetetom.

Mateine dijagnoze su F92 - mješoviti poremećaj ponašanja i emocija, usporen emocionalni razvoj, elementi ADHD-a, disleksija i disgrafija.

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) skraćeni je naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću.

ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove 'zločestoće'. To je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta kod kojeg je uočena hiperaktivnost.

Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja i ispoljava se u svladavanju čitanja i pisanja slova, brojeva, znakova, kao i problemima u orijentaciji u vremenu i prostoru.

Disgrafija predstavlja stabilne i ozbiljne teškoće u ovladavanju vještinom pisanja koje nisu povezane s nepoznavanjem pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govorno-jezičnog razvoja, normalnog stanja osjetila sluha i vida te redovitog školovanja. Radi se o zaostajanju u vještini pisanja do dva školska razreda.

"Matea je sama najmirnija, dok piše pjesme, crta i boravi u svome svijetu, ali potenciram da se druži", kaže mama Ivanka.

"I sama sam trebala vremena da naučim živjeti s njenim teškoćama, bila sam izgubljena i očajna. Nismo znali što da radimo. Tada sam srela ljude koji su mi pomogli. Išli smo dan po dan, nastojali živjeti kao da njoj nije ništa. Put socijalizacije i školovanja bio je težak. Od izjava da sam luda majka koja od zdravog djeteta radi bolesno, došli smo do toga da Matea samostalno radi svoje zadaće. Još u vrtiću, uz slabiju razvijenu motoriku koja se do danas nije razvila, vidjelo se da ima i drugih teškoća. Ipak, na upisu u osnovnu školu rekli su da je spremna za prvi razred. Nije bilo interneta, nisam znala da imam pravo tražiti odgodu školovanja.

Polaskom u školu nije mogla mirno sjediti, ni pisati i otišli smo u Zagreb na prvi pregled. Dobili smo nalaz u Klaićevoj s kojim smo je mogli ispisati iz škole i konačno saznali dijagnozu F92, usporen emocionalni razvoj i elementi ADHD-a. Odlazili smo kod defektologa u Dubrovnik, što je uz financijsko opterećenje bio i vremenski pritisak obzirom na trosatnu vožnju i dvoje djece kod kuće. Sama sam naučila vježbe i to se pokazalo još bolje od 45 minuta koliko smo imali u Dubrovniku.

Nakon prvog neuspjeha sljedeće godine krenula je u prvi razred, svladavala je koliko je mogla. Ponosna sam što od drugog razreda sama odlazi u školu, a najviše sam se bojala petog razreda i kako će ona reagirati na nove nastavnike. Srećom, strah je bio bez razloga.

Trenutno ide u sedmi razred Osnovne škole Don Mihovil Pavlinović po posebnom programu. Mentalno ne može pratiti gradivo kao ostala djeca i eksplozivno reagira na njihove šale koje ne razumije. Prihvatili su je, živimo u maloj sredini i zahvalna sam na razumijevanju nastavnika koji su divni prema njoj i svi pomažu koliko mogu. Slušajući o problemima po pitanju školovanja drugih roditelja djece s teškoćama, imam pravo biti sretna.

Prisutni su problemi kao u svakoj obitelji, no svi smo mi samo ljudi s greškama i manama, nakon pada slijedi dizanje. Matea ima sestru i dva brata, prema svima se odnosim jednako, a oni su naučili kako se ponašati prema njoj. Povremeno nailazi na ruganja i ružne riječi. U pubertetu je i teško se nosi s time, ali s vrećom punom živaca mi guramo dalje.

Kada razgovarate s njom ne vidite njene teškoće, brbljava je, uvijek se bori za pravdu, poštuje obećanja, no ona je i danas djevojčica koju vesele barbike i crtići, za razliku od vršnjakinja. Pomalo je pripremamo na odlazak u srednju školu van Metkovića, želimo da se osamostali. Ne znamo što donosi budućnost i živimo s vjerom da će se njezino stanje poboljšati.

Smetalo me kada su moju ostalu djecu nakon polaska u školu uzeli na timsku obradu, bez mog znanja. Ne brinem o društvu, znam mentalitet i mišljenje drugih, teško je to promijeniti.To je kao da otvarate Pandorinu kutiju i uvijek će se naći netko tko vas ne razumije, ne prihvaća i sudi vam. To što imamo djecu anđele, jer nema druge riječi kojom bi ih opisala nas roditelje ne čini dobrim ljudima ni svecima. Dozvolite si upoznati našu djecu punu ljubavi, dobrote bez tračka zavisti i zlobe, dobit ćete mnogo jer je svijet s njima puno bolji", zaključuje mama Ivanka.

Piše: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 15.10.2014