Naprosto da čovjek ne povjeruje da se i danas, kada se zahuktava borba za veća prava osoba s invaliditetom, može dogoditi takvo ponižavanje kakvo je doživjela Andrea Belić, i to od predsjednice Saveza Udruga tjelesnih invalida

"Zar osobe sa težim invaliditetom nemaju pravo na rekreaciju, društveni život ili jednostavno rečeno na život dostojan čovjeka", pitanje je koje glasno postavlja Andrea Belić.

“Najljepše je biti dijete i živjeti bez pitanja koja osobama s cerebralnom paralizom nosi život“, rekla nam je Andrea kada smo pisali njezinu životnu priču prošle godine. Od tada je Andrea oslikala brojna platna, njezina izložba 'Mojim očima Ivanić - Gradu' u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić - Grada traje i može se razgledati do 20. lipnja 2014., ali povod našeg razgovora je bijeda hrvatskog sustava.

"Nisam pesimistična osoba, ali ovo što sam doživjela čini me vrlo ogorčenom i pitam se hoće li doći bolji i kvalitetniji život za osobe s invaliditetom, posebice s težim oblicima invaliditeta kao što je moj. Oštećena mi je motorika, susrećem se s problemima kada se trebam osobno potpisati, što ne mogu. Služim se računalom, a u papirima mi je pisalo da sam nepismena. To sam promijenila dogovorivši da se moji inicijali AB uvaže kao potpis. Znači, može se kad postoji dobra volja. Teško govorim i često se nađem u situaciji da mi se ne obraćaju shodno godinama, dapače govore mojoj pratnji i na to sam navikla", kaže nam Andrea.

Andrea u društvu novinarke In-Portala Božice Ravlić (u kolicima)

Ono što je šokiralo otvorenu i optimističnu Andreu dopis je dobiven od Udruge kojim su je obavijestili o programu 'Zajedno u zajednici' i aktivnosti Ljetnog kampa. Napomena koju prema novim uputama Ministarstva socijalne politike i mladih navode je da korisnici socijalne usluge – Ljetni kamp ne mogu biti osobe koje imaju osobnog asistenta, jer su već korisnici jedne od socijalnih usluga (osobna asistentura). Uz to naglašavaju da u kamp mogu ići osobe koje su pokretne i samostalne, te nemaju posebnih potreba (previjanje, kateterizacija, transfer).

"Otišla sam s mamom na sastanak povodom organizacije kampa u Udruzi 'Srce'. Uz voditeljicu Udruge nazočna je bila predsjednica i voditeljica Saveza koja je iznijela novost o izmjeni godina sudionika kojim se granica pomakla do 29 godina, te kako je kamp za socijalizaciju i rekreaciju, a ne za rehabilitaciju. Šokirana, suzdržavala sam se da ne planem i nakon njenog izlaganja upitala voditeljicu moje Udruge postoji li program za osobe iznad 30 godina. Ponovila sam pitanje dva puta, voditeljica sastanka pravila se kao da me nije čula, a obratila mi se voditeljica iz Saveza pitajući me koliko imam godina. Odgovorivši joj da po njihovom programu otpadam po pitanju godina i trebam pomoć 24 sata, odgovorila mi je: "Ti si dobra curica, pokušat ću srediti da ideš sa mamom, obzirom da trebaš pomoć 24 sata. Javiš mi se."

Andrea na otvorenju svoje izložbe 'Mojim očima Ivanić - Gradu' 

U drugom dijelu neslužbenog razgovora nevezano za kamp, voditeljica Saveza ispričala nam je o mladiću s cerebralnom paralizom koji volontira u njihovom Savezu: “Sve mi napravi što ga tražim da nađe na internetu, ali za radni odnos ne bih ga prijavila, ipak nije za to. Moja mama se tada uključila u razgovor rekavši da je lakše raditi s osobama s tjelesnim invaliditetom i distrofičama nego sa cerebralcima s kojima treba imati više strpljenja dok izgovore rečenicu, jer im je oštećen govor. Na to je voditeljica odgovorila: "Distrofičari žive samo do 25 godina, a ovi 100 godina...“, izgovorivši to kao da se pita zašto mi osobe s invaliditetom uopće živimo. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Pitam se zar ovakva osoba ima ovlast zastupati osobe s invaliditetom, bez obzira o kojoj je vrsti invaliditeta riječ", ogorčena je Andrea.

Pokušala je kontaktirati voditeljicu Saveza, kao što su dogovorile, no nije dobila odgovor. Stigao joj je samo mail voditeljice Udruge kako je projekt odobren uz promjene koje su objavljene na sastanku. Andrea se pita može li projekt s tako postavljenim uvjetima opravdati svoje provođenje. Zar je to priča o poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom, integraciji i socijalizaciji, ili diskriminacija koja, eto, zadovoljava tek besmislene formalnosti?

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 06.06.2014