Samanti je odmah nakon rođenja dijagnosticirana cerebralna spastična tetrapareza, ne može sama niti jesti, ali to je svejedno nije spriječilo da postane perjanica hrvatske reprezentacije u boćanju i skupi kolekciju od 25 pokala i medalja. Čuda su dakle moguća

Samanta Lukšić djevojka je koju je cerebralna paraliza onemogućila da živi kao njezini vršnjaci, ali je ipak nije spriječila da, uz pomoć roditelja, ispunjava život radostima i druženjima. Problem koji ističe Nives Lukšić, njezina majka, strah je s kojim živi veliki broj roditelja djece s teškoćama u razvoju. Što će biti s njihovom djecom kad dođe dan da oni ne mogu više brinuti za njih? Samantin život opisala nam je Nives Lukšić, vedra i jaka žena koja od Samantina rođenja vodi brojne bitke, nastojeći ispuniti želje svog djeteta.

Puno vježba, malo rezultata

“U šestom mjesecu trudnoće rodila sam blizance, dvije sićušne bebe, a mlađa je umrla treći dan“, priča Nives.

“Samanta je provela dva mjeseca u inkubatoru, bila je živahna i liječnici su govorili da je potpuno zdrava. Nakon trećeg mjeseca života počela se kočiti i glavicu bacati unazad. Hitno su nas poslali u Zagreb, na Goljak. Moja prva reakcija, vidjevši mnogobrojnu djecu u invalidskim kolicima, iskrivljenih ruku, nogu i kralježnice, pojedini nekontrolirano sline, ne mogu ili teško govore, bila je nevjerica. Moja Samanta ne može biti dio ove strašne slike. Nakon nekoliko specijalističkih pregleda ustanovljeno je da ima cerebralnu spastičnu tetraparezu. Savjet je bio samo vježbati. Izdržala sam neko vrijeme na Goljaku, ali jednog sam dana spakirala stvari, uzela Samantu, sjela na vlak i vratila se kući. Živimo sto kilometara od Pule i šesnaest godina svaki dan vozila sam je tamo na vježbe, u vrtić i školu. Povratkom iz Zagreba odlazili smo u Sloveniju, Italiju, kupovali lijekove iz Nizozemske, ali svi specijalisti ponavljali su vježbe i samo vježbe. Puno vježba, a rezultata malo. Progovorila je s pet godina, s deset su počeli bolovi u kukovima i koljenima. Nakon četiri operacije tetiva i jedne dekubitusa, provela je četiri mjeseca u gipsu i više od godine dana nosila je longete.

Konačno pomak, nogice su bile ravne i mogli smo nabaviti stajalicu kako bi stajala i održavala ravnotežu, ali nema je ni danas. Sreća je kratko trajala, došlo je do iščašenja kuka i strašnih bolova. Uslijedile su dvije operacije kuka u devet mjeseci i pritom joj se noga skratila za dvanaest centimetara. Stajalicu smo morali zaboraviti i nabaviti  kolica sa specijalnim kalupom kako ne bi došlo do skolioze. Samanta ima jak spazam unatoč lijekovima, kad govori ne kontrolira ruke ni noge i stoga nema pravo na elektromotorna kolica. Popustili smo njezinoj velikoj želji da se sama vozi i kupili joj elektromotorna kolica, a ona uporna i tvrdoglava više puta je pala iz njih. Kad je konačno svladala vožnju, još jednom je pala, pri čemu se razbio džojstik. Društvo distrofičara Istre kupilo joj je druga kojima se i danas vozi po našem selu koje ima 60 stanovnika. Svi je poznaju i ona uživa u druženju, a oni joj pomažu ako što zatreba.
Svakodnevno se pojavljuju novi zdravstveni problemi, dekubitusi, infekcija, opstipacija, nesanica. Sve to Samantu ne sprječava da se druži s prijateljicama, posjećuje koncerte iako joj uvijek treba pomoć. Ne može ništa samostalno, potrebna joj je cjerlodnevna  njega, ne može sama jesti ili piti, samo sjedi u kolicima.

Rođena za trofeje

Ipak, nakon jedne prezentacije boćanja za osobe s invaliditetom oduševila se i poželjela pokušati. Bila sam skeptična, ali nakon što nam je prišao otac jednog djeteta i rekao da Samanta može sudjelovati u kategoriji s njegovim sinom Samanta se oduševila, i tako smo mi osnovali klub, kupili boće, napravili stazu i krenuli s treninzima. Suprug je dvije godine usavršavao sprave. Napravio je specijalnu kapu pomoću koje Samanta boća glavom. Trenirali smo u Puli i svaki dan kod kuće, tako su počeli dolaziti i rezultati. Samanta je pozvana u Hrvatsku reprezentaciju na Europsko prvenstvo u Portugalu, Svjetsko prvenstvo u Irskoj, natjecanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Uvijek je pri vrhu i ima kolekciju od 25 pehara i medalja.

Općina Pićan 2013. godine dodijelila joj je priznanje za izniman doprinos u promicanju sporta za osobe s invaliditetom, kao i za osvojene nagrade i priznanja na državnoj i međunarodnoj razini.
Samantin stariji brat Emil i njegova supruga Kristina imaju dvoje djece, Heidi od tri i pol godine i Alexa od dvije godine. Heidi već prepoznaje kada treba pomoći, daje Samanti jesti i piti, obriše je kada slini, voli se voziti s njom u kolicima. Ova djeca nikada neće sažaljevati i bježati od osoba u invalidskim kolicima kao što smo Samanta i ja doživjele bezbroj puta.
Nekada davno sve nas je to ljutilo. Nikada nismo dobili niti jedno pomagalo bez nadoplate, krevet, kolica, dizalicu, specijalan kalup za kolica sve je to Samanta dobila preko humanitarnih akcija, zahvaljujući dobrim ljudima kojima upućujem veliko hvala.
Imali smo i imamo mnoštvo prepreka u životu, one koje smo prošli želimo zaboraviti i naći snage za one koje predstoje. Nemamo planove za budućnost, samo se nadamo da ćemo živjeti s manje stresa, a Samanta  bez bolova i novih zdravstvenih problema.
Cijeli Samantin život prolazi u vježbanju, treniranju i prilagođavanju na nove situacije. Nama roditeljima svaki dan je sve teži i bojimo se vremena kada nećemo moći ni sebi pomoći, a država u kojoj živimo nema nimalo sluha, ne ulaže ništa u ustanove gdje bi naša djeca mogla živjeti kada ostanu bez nas. To je ono od čega strahujemo, što će biti s djecom poput naše Samante kada ostanu sama.“
Božica Ravlić

Objavljeno: 26.02.2014