Veličine nema gdje nema jednostavnosti, dobrote i istine, Tolstojeve su riječi, još uvijek tako svježe. Kao da sam ih već sinoć od nekoga čula

 

Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama.

Jedan meni jako drag i nadasve fini gospodin, kada ga se u naponu trudbeničkog izgaranja ponudbeno pitalo: Mogu li vam nešto pridržati?', običavao je odgovoriti: 'Držite jezik za zubima.'

Drugi, dragi nam kolega i drug, koji nije volio zvati se gospodinom, na upit: 'Kako vam možemo pomoći?', odgovarao bi: 'Tako da mi ne pomažete.'

Uši nam probiše prepucavanja svekolikih znalaca (i onih koji još ne znaju da to nisu) kojima smo ovih dana obasuti. Nude se recepti o tome što je već trebalo, o tome što bi već trebalo, o tome zašto jest ili nije trebalo, što bi bilo da je bilo i što će biti kad će biti. Okreće se kristalna kugla, nameće se osjećaj krivice, a sve izvan dometa preuzimanja direktne i sasvim, sasvim konkretne odgovornosti za donošenje odluka. Učestalost svega ovoga biva već tolika da je i ono famozno malo slovo 'f', iz psihologijske statistike, označavajući frekvenciju, već obnevidjelo.

Kako se pri tome osjećamo mi, obični smrtnici s brisanog prostora? Kao onaj prvi gospodin ili  kao onaj drugi, koji se nije htio gospodinom zvati?! Ili kao oba? Ima li naš superego, naša 'savjest', pravo podići glas protiv te kakofonije ega glasnika, kao što je to činio već pomalo zaboravljeni Freud?

I u cijeloj ovoj čemerizaciji, koju guram od sebe, sretnem sinoć Ivana, susjeda iz prizemlja, studenta, veseljaka i pomalo osobenjaka, onakvog čiji je kroj napravljen upravo po mojoj mjeri.

'Kak' ste, susjeda?', uobičajeno njegovo pitanje, s mojim već dobrano istrošenim odgovorom: 'Gotovo savršeno.'

'Ljut sam. Od najboljih postali smo najgori. Pa kaj nemremo bez tih kafića?! Kaj se nemremo malo strpiti?! Moji se frendovi sa mnom ne slažu. Baš me briga!'

'Ivane, ponosna sam na tebe!'

'Hvala, susjeda, puno mi to znači!, i ode prohodati svojim svijetom…

Jednostavne riječi, jednostavne poruke, jednostavni, meni dragi susjed Ivan. Bez traženja krivca, bez nametanja osjećaja krivice, samo malo, vlastito odricanje, a velika osobna odgovornost.

Veličine nema gdje nema jednostavnosti, dobrote i istine, Tolstojeve su riječi, još uvijek tako svježe. Kao da sam ih već sinoć od nekoga čula.

Autorica: Višnja Majsec Sobota

Objavljeno: 18.12.2020