Hoće li moderna medicina – neurorehabilitacija, roboti, matične stanice - ozdraviti sve nepokretne, neurološke pacijente? Neće! Jer nije svaka metoda jednako dobra za svakoga, nema svatko istu vrstu oštećenja, istu starosnu dob i količinu novaca u novčaniku

 

Rođena sam u vrijeme kad medicina nije bila tako moderna, kad je cerebralnu paralizu 'liječila' bioenergija i Marica travarica koja je mojima rekla neka glavu mrtvog divljeg zeca polože na moju glavu jer će mi to pomoći. Ne znam jeli mi apsurdniji njezin nalog ili poslušnost i naivnost moje obitelji, kojima, ako već nije smrdjela metoda, trebala je smrdjeti barem ta lešina koju su stavili na mene. Fuj! I hvala Bogu što se postupka ne sjećam, ni smrada.

Mahali su mi nad glavom i razni bioenergičari, očito ne dovoljno jer ustala iz kolica nisam, možda su trebali jače mahati pa bi efekt bio bolji – ovo je šala naravno i u svoje 34 godine nisam čula da je netko čudesno 'ozdravio' od cerebralne, možda nisam dobro slušala. Jedino što znam je da sam se toliko puta trebala dići iz kolica da to graniči s nadnaravnim.

Negdje u predškolskoj dobi jedan je doktor u Krapinskim Toplicama rekao mami kako u Americi ugrađuju neki čip u mozak koji onda potiče zaspali dio mozga na reakciju. Dodao je i da se kod nas to još ne radi i upozorio je mamu na moguće komplikacije koje mi kod nas nitko neće znati otkloniti, a Amerika nije blizu i skupo je. Tako su se moji odlučili da ne idem nigdje i dobro da jesu jer tko zna kakvu bi kašu od mozga danas imala.

Ovim uvodom sam htjela dočarati kolike je apsurde roditelj u stanju progutati da bi djetetu bilo bolje, da bi navodno čudotvorno ozdravilo. Da je moje dijete bolesno i ja bih povjerovala svemu, i ja bi željela ići na kraj svijeta jer roditelj u boli ne vidi jasno, ne zna razlučiti smisleno od besmislenog jer je ionako na rubu i to razumijem, ali time što se hvataju za baš svaku slamku spasa dodatno rastužuju i sebe i djecu jer se na kraju razočaraju.

Danas više nisu moderne Marice travarice, bioenergije, cijela medicina je puno naprednija i dobro je da je tako, no hoće li moderna medicina – neurorehabilitacija, roboti, matične stanice ozdraviti sve nepokretne, neurološke pacijente? Neće! Uvijek će nažalost biti nepokretnih, slijepih itd. jer nije svaka metoda dobra za svakoga, nema svatko istu jačinu oštećenja, istu starosnu dob, ni količinu novaca u novčaniku.

Zdravlje nema cijenu reklo bi se – slažem se, ali samo ako će mi određena svota novaca dokazano pomoći jer i nakon skupog postupka moram živjeti, a tko može znati kako će moj mozak, primjerice, na robotsku neurorehabilitaciju reagirati?

Ne mislim da je robotska neurorehabilitacija loša, ne mislim da liječenje matičnim stanicama ne djeluje, ali informacije o tim terapijama treba uzeti s rezervom kao i sve u životu.

U zadnje vrijeme dosta kruže humanitarne akcije kojima se skuplja novac upravo za robotsku neurorehabilitaciju, roditelji svjedoče o napretku svoje djece i tko sam ja da kažem da napretka nema, ali ipak imam potrebu reći, kao okorjeli cerebralac, nepokretna i naherena osoba da ne vjerujem da ta terapija kod svakog ima jednako dobar efekt jer ponavljam nije svačije oštećenje jednako, nismo svi iste starosne dobi itd.

Sigurno nije isto ako osoba već hoda uz lagano pridržavanje, ili pak 34 godine kao ja samo sjedi i ustane jedino pri prebacivanju na krevet, toalet. Nije sigurno isti efekt na odrasloj osobi ili malom djetetu od pet godina. Zato me malo iritiraju tekstovi u kojima piše tipa: „Uopće nije hodala, danas je zahvaljujući tretmanu neurorehabilitacije na hodalici, a nakon novog seta terapija možda ostavi kolica.“ Smatram da nitko nije i neće samo tako ostaviti kolica, pogotovo ne ako čitav život sjedi u njima.

Ključna je i cijena od 10 -11 tisuća kuna za jedan tjedan terapija koja je za mnoge nedostižna, bilo da doista vjeruju u terapiju ili bi više otišli znatiželje radi pa što bude. Treba također reći da nije prepreka taj jedan tjedan i cijena za isti, nego se terapija provodi i po 2-3 mjeseca u više ciklusa, a iznos se samo penje i onda dođemo do toga da bi morala prodati oba bubrega da odem na robotiku.

Iz medija se lako može steći dojam da je dovoljno otići u određene klinike, ostaviti tamo brentu novaca i hodaš. Nije tako!

Vjerojatno boljitka kod određenih osoba i lakših neuroloških dijagnoza ima, ali da je baš svima toliko zapanjujuće bolje – ne vjerujem, a ako već može svakom neurološkom pacijentu, preciznije cerebralcu biti bolje učinite terapiju dostupnijom svima, u prijevodu pojeftinite ju, kupite Lokomate za bolnice pa ćemo manje novaca trebati za kolica i ostala pomagala.

Koliko je stvar zapravo djelotvorna, ali i dugotrajna, u smislu održivosti relultata i nakon što se s terapijom stane, vrijeme će najbolje pokazati. Voljela bi za cca pet godina vidjeti u kakvom će stanju biti osobe koje danas prolaze terapiju i jeli napredak, ako ga uopće ima, doista ostaje za cijeli život kako tvrde ljudi koji provode terapiju.

Po onome što sam ja čula, pročitala terapija djeluje tako da zdravi dio mozga preuzme ulogu oštećenog dijela i to može držati vodu, samo se zaista pitam koliko dugo to djeluje i bili djelovalo na meni samoj, ako uzmemo u obzir da su mi kukovi loši, leđa nikakva, stopala su se izvrnula – pravo je pitanje na što bi ja uopće stala i stotine drugih, još više izdeformiranih ljudi.

Generalno nisam protiv toga da si ljudi pokušaju pomoći na bilo koji način, neću čvrsto tvrditi niti da robotska neurorehabilitacija ne djeluje jer ni ne mogu tvrditi tako nešto ako nisam probala, ali da treba hladne glave promisliti prije nego odnesete negdje hrpetinu novaca – to treba jer stvari gotovo nikad nisu crno – bijele nego nešto između. I jedno je, nažalost, tisuću posto istina, koliko god da je medicina napredovala osoba s invaliditetom, nepokretnih ljudi će uvijek biti.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 11.04.2018