Zašto OSI ne prijavljuju obiteljsko nasilje? Mora da je užasan osjećaj šutjeti, krišom brisati suze, skrivati modrice , praviti se da je sve u redu, a iznutra se raspadati

 

Prošli tjedan sam pisala o zlostavljanju, psihičkim i fizičkim torturama po ustanovama, a ovotjednom kolumnom ću se osvrnuti na zlostavljanja koja neke osobe s invaliditetom proživljavaju u vlastitim obiteljima, od rođenih roditelja, braće i sestara.

Općenito imam nulti prag tolerancije na bilo kakva maltretiranja, a kad su osobe s invaliditetom na meti, k tome u vlastitoj obitelji, krv mi uzavre. Jednostavno ne mogu procesuirati kakav to čovjek može psihički ili fizički, svjesno i namjerno povrijediti svoje dijete s invaliditetom. A ima ih, i to puno više nego što se javno piše i govori. Ako prijavljenog zlostavljanja nad OSI ima puno, zamislite koliko tek ima onih koji nemaju snage prijaviti članove svoje obitelji. Zašto nemaju hrabrosti prijaviti nasilje od strane svojih najbližih?

Razloga može biti bezbroj, mogu ih samo pretpostaviti i mora da je užasan osjećaj šutjeti, krišom brisati suze, skrivati modrice , praviti se da je sve u redu, a iznutra se raspadati.

Zlostavljane osobe s invaliditetom u obitelji zapravo su u svojevrsnoj pat poziciji. Ako ništa ne prijave, osudile su se na vječito ponižavanje i bol, a ako prijave zlostavljača riskiraju da im se raspadne kakva- takva obitelj i time im je često zagarantirana ustanova koja sama po sebi baš nije asocijacija za osjećaje i brižnost.

Jedan od razloga neprijavljivanja zlostavljanja su sigurno i preblage kazne za zlostavljače. Dotični se vrlo brzo vrate u obitelj i nastavljaju po starom ili su još i deset puta gori prema nemoćnoj osobi.

Sljedeći razlog neprijavljivanja je stid i nelagoda. Svi ponekad imamo potrebu nagurati smeće pod tepih i prikazati svoje obitelji boljima nego što jesu. Tu je i onaj upitnik nad glavom koji sve žrtve imaju – jesam li ja kriv(a) što je tako?

Fizičke rane često nisu najbolnije, puno više bole one emocionalne, tihe, podmukle, one koje nitko drugi ne vidi i ne čuje. To su svakodnevne obilate porcije omalovažavanja i podbadanja, uskraćivanje pomoći pri nekoj osnovnoj potrebi ili toliko kvocanje oko iste da vam ionako prisjedne. Nabiju vam osjećaj manje vrijednosti i ništavnosti. S vremenom i sami povjerujete u to da niste dovoljno dobri, zgodni, vrijedni, da ne privređujete dovoljno, da ste samo teret. Jednostavno vas uvjere da bez njih ne možete, a zbog invaliditeta nažalost i ne možete jer istu osobu koja vas na večer na bilo koji način izmaltretirala, ujutro trebate za dizanje iz kreveta.

Nedavno sam pročitala da je majka monstrum pretukla dijete s epilepsijom, palo je u komu, hrani se na sondu. Druga je pak dijete s autizmom vukla na uzici po cesti, a ja iskreno nisam sigurna što bih im napravila da ih se dočepam. Za takve je zatvorska kazna preblaga, a ludnica hotel s pet zvjezdica, tamo će još živjeti na državni račun i ne raditi ništa.

Što vi veliki obiteljski zlostavljači, monstrumi ne nađete nekog sebi ravnog za prebijanje i psihičko maltretiranje? Jeste li cool dok tučete svoje dijete, brata, sestru koji ne mogu čak ni ustati da vam propisno vrate? Osjećate li se nadmoćno?

Nema ništa nadmoćno u zlostavljanju, baš naprotiv. Ako među čitateljima ima roditelja zlostavljača, evo vam i ekstra bonus poruka. To što radite, rade samo slabići, zapravo ni sami sebi ne vrijedite ništa pa prikrivate to napadanjem na slabije.

Svaki put kad pokušate na bilo koji način povrijediti OSI sjetite se da ste sami dno dna. Kao ljudi i roditelji ili član obitelji ne vrijedite baš ništa.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 20.12.2017