Kada i same osobe s invaliditetom osvijeste da posebne potrebe ne postoje, a tzv. fizički zdravi ljudi shvate da je 99 posto stvari, radnji i situacija u svakodnevnom životu moguće isfurati i kod osobe s invaliditetom tada ćemo svi doista biti samo ljudi, bez izgovora i iznimke

 

Što su to uopće posebne potrebe i onda, shodno njima, prilagodbe o kojima slušamo, čitamo ili pišemo barem jednom dnevno?

Već mi se dimi iz ušiju na sam spomen posebnih potreba, prilagodbi i svega ostalog u što se, uglavnom, ljudi bez invaliditeta iz naše okoline busaju u beskonačnost.

Svi se mi OSIći ujutro ustanemo iz kreveta, odemo na toalet, obavimo osobnu higijenu, odjenemo se... bla, bla, bla i ne nužno tim redoslijedom. Potom krećemo u novi, na poklon nam dat dan i idemo u školu, na posao, liječniku, na dogovore, pregovore, kave, ali nigdje u svemu tome ne vidim neku posebnu potrebu. Ne oblačimo si mi majicu preko nogu, ne piškimo u kadu i ne vozimo se ležeći u tramvaju. Okej, banaliziram, ali ne mogu si pomoći.

U svakoj od gore pobrojanih radnji mi možda trebamo dodatni par zdravih ruku, ali nema posebnih potreba ni nekih prilagodbi, a ako idem do kraja slikovito, onda bi mogla svaku životnu radnju koju prosječan fizički zdrav čovjek ne može s lakoćom izvesti, ili je izvodi nešto drugačije okarakterizirati kao neku njegovu posebnu potrebu i onda cijela nacija ima neke samo svoje "posebne potrebe".

Netko fizički može manje, netko više, ali u biti smo svi isti pod ovim nebom, svačijim venama teče krv, svi trebamo vodu, hranu i zrak da bismo živjeli, svi smo ljudi, barem bi svi trebali biti.

Sad si sigurno mislite: "Ova je definitivno jela lude gljive, jer nama ipak trebaju određene prilagodbe."

Jasno da su nam neke prilagodbe potrebne, primjerice, da bi premostili stepenice treba nam rampa, nekome možda treba specijalizirano računalo da bi mogao raditi i sve to stoji, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da se pod te posebne potrebe i prilagodbe trpa sve i svašta, prenaglašene su i često, čini mi se, samo izgovor da se osobi s invaliditetom ne da čak ni prilika, pokazala dobra volja u određenoj xy situaciji, na poslu, u društvu, ponekad čak i u obitelji.

Kada i same osobe s invaliditetom osvijeste da posebne potrebe ne postoje, a tzv. fizički zdravi ljudi shvate da je 99 posto stvari, radnji i situacija u svakodnevnom životu moguće isfurati i kod osobe s invaliditetom tada ćemo svi doista biti samo ljudi, bez izgovora i iznimke.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 14.02.2018