Baš kao i svijet u kojem živimo, i invaliditet je konstrukt naše moći. Naše superiornosti. A ako mene pitate, dvije su eventualne budućnosti koje vidim. I ni u jednoj više nema invaliditeta

 

Zanimljivo je to. Vi koji me čitate zacijelo nikada ne biste rekli da ja volim znanost. Zapravo, da razmišljate o tome, da imate uopće povoda za razmišljanje o tome, možda biste i mogli tako nešto zaključiti. Nije to, naravno, posebno važno – nije uopće važno – ali zanimljivo je kako sam malo uplitao tu ljubav u svoje kolumne.

Nije ni zanimljivo, nevjerojatno je. Toliko nevjerojatno da sam se, kada mi je sinula ideja o današnjoj temi, zapitao zašto o tome nisam i puno ranije pisao.

Znanost je u novije vrijeme postala popularna. To je pozitivno. Međutim, problem s popularnim stvarima danas je taj što su, zbog dostupnosti informacija, automatski u većini slučajeva potpuno izbanalizirane. Dapače, što je stvar ozbiljnija, time uglavnom postaje banalnija. Znanost je vrlo ozbiljna i važna, no padom u zamku popularnosti gotovo je jednim svojim dijelom izgubila smisao. Ima ona jedna misao, ili teorija, koja kaže kako kao pojedinci postajemo sve gluplji, ali da smo kao skupina – društvo, civilizacija, vrsta – sve pametniji. To bi vam, otprilike, bilo to.

E sad. Ovaj odlomak o znanosti za samu kolumnu nije bio naročito važan, ali je važan kao nekakav uvod u evoluciju. A evolucija je, kao što vjerojatno iz naslova vidite – ako mi ga urednik nije promijenio – bitan dio onoga što slijedi. Dakle. Evolucija nas je dovela do toga da uz pomoć tehnologije dođemo do globalizacije, a uz pomoć globalizacije možemo populariziranjem banalizirati, kako kompletnu znanost, tako i samu evoluciju. To je prva spona koja veže tekst u jednu cjelinu. Druga spona bila bi upravo ta moja ljubav prema znanosti. Možda posebno upravo prema evoluciji, jer u njoj nalazim puno odgovora, puno objašnjenja za svijet u kojem živimo. Zato je konačno došao dan kada ću onaj I iz OSI sektora podložiti svojim razmišljanjima upogonjenima evolucijom.

Teška je tema, zapravo. I ne možemo o njoj samo tako. Jednostrano, jednodimenzionalno. Ne smatram se religioznim čovjekom, ne bih rekao ni da sam vjernik, ne u klasičnom smislu te riječi. No mislim da sam na samo sebi jasan način produhovljen. I to je dobro. Baš zato što mislim da bi bilo krivo i nepošteno invaliditet pregaziti čizmom beskompromisne znanstvene logike. Vidjet ćete i zašto.

Sigurno nisam jedini koji se zapitao, a na kraju i uočio, gledajući silne dokumentarce, kako u svijetu životinja, a i biljaka, nema invaliditeta. Naravno, prava istina je da ga ima. Ali nikada ne potraje. Bez iznimke. Jednostavno je – nastane li nova jedinka s bilo kakvom nepovoljnom mutacijom, ili će umrijeti sama zbog nemoći, ili će završiti na samom dnu hranidbenog lanca i vrlo brzo biti pojedena. Slično je i s ozlijeđenima, oštećenima. S druge strane, pak, većina pozitivnih mutacija će, s vremenom, postati norma. Tako živa bića evoluiraju. Napreduju.

Tu na scenu stupa čovjek. U jednom trenutku naše evolucije, odlučili smo uložiti svoje resurse i trud – a time vjerojatno čak i umanjivši, riskirajući boljitak zajednice – u preživljavanje onih koje je priroda predodredila za otpis. Iako vjerojatno nikada nećemo znati kada se točno taj pomak paradigme dogodio, lakše je nagađati o tajmingu, nego o razlozima takvog naoko nelogičnog obrasca ponašanja. Iako to ne mora puno govoriti o vremenu te svojevrsne singularnosti, mogu vam reći da se nešto nalik invalidskim kolicima po prvi put spominje oko 200 do 300 godina prije Krista, i to u Kini. Dakle, davno smo počeli brinuti o osobama s invaliditetom. Ali zašto?

Krenemo li tražiti odgovor na to pitanje samo u okvirima evolucije, nije vjerojatno da ćemo se iz potrage vratiti punih ruku. Koliko god ljudi bili društvena bića, teško je evolucijom objasniti, obraniti ponašanje koje, iz perspektive vremena u kojem se pojavilo, vjerojatno unazađuje šanse vrste za opstanak. Za puno životinja sada znamo da imaju emocije, neke od njih žive u skupinama i međusobno si pomažu, brinu jedne o drugima. No ni jedna to ne čini kao čovjek. Postoji granica do kada je briga za druge jedinke evolucijski opravdana. Čovjek je tu granicu pregazio davno.

Napisao sam da je briga o osobama s invaliditetom ponašanje koje, iz perspektive vremena u kojem se pojavilo, vjerojatno unazađuje šanse vrste za opstanak. Međutim, to ne mora nužno biti točno. I tu dolazimo do drugog dijela priče. Čovjek je, zaslugom smjera kojim ga je evolucija odvela, došao u poziciju bez presedana – postao je toliko intelektualno dominantan, da se nije više morao prilagođavati okolišu, nego je okoliš počeo prilagođavati sebi, a time je ostao i bez prirodnih neprijatelja. Time je, na određeni način, borba za opstanak vrste za čovjeka postala nevažna. Ili je postala nešto sasvim drugo, do tada neviđeno. Borba za opstanak je možda postala borba sa samim sobom. Borba s vlastitim umom i društvenim sustavom koji su toliko složeni da su odgovori na pitanje preživljavanja morali biti drugdje. U duhovnosti. U moralu, časti. U kvalitetama koje su više od matematike. U kvalitetama koje su više od jednostavne znanosti. Tada je čovjek, naizgled, pljunuo evoluciji u lice i stvorio invaliditet. A možda je i prešao na jednu višu evolucijsku razinu.

Još smo, kao vrsta, premladi da bismo bili sigurni što je točno invaliditet i što nam on znači. Baš kao i svijet u kojem živimo, i on je konstrukt naše moći. Naše superiornosti. A ako mene pitate, dvije su mogućnosti, dvije eventualne budućnosti koje vidim. I ni u jednoj više nema invaliditeta.

Prva mogućnost je izlječenje invaliditeta. Svih vrsta. Medicina, tehnologija i ta famozna znanost sve više napreduju. Pitanje je vremena kada će se za sve naći lijek. Popravak. Ili ćemo, jednostavno – slično kao što su Islanđani već gotovo napravili s Down sindromom – zahvaljujući znanosti izbjeći rađati osobe s invaliditetom.

Druga mogućnost je da pustimo da nas invaliditet, zahvaljujući evoluciji, odvede nekim novim, nepoznatim stazama. Ako smo promijenili svijet, a jesmo, možda baš u nekoj od vrsta invaliditeta leži najbolja evolucijska budućnost čovječanstva. Možda leži i u svim vrstama invaliditeta. Ne znamo. I ne možemo znati.

Problem, a i spas, za ove obje budućnosti leži u moralu. U duhovnosti. U onome što nam evolucija ne može objasniti. Treba li uništiti invaliditet? Ili se u njega uzdati? I jedno i drugo je ispravno. Ali je ujedno i krivo.

Ako ostanemo ljudi – evolucijska, ali i duhovna bića – i jedna i druga budućnost mogu biti prekrasne.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 03.04.2018