Kada ćemo shvatiti da osobe s invaliditetom, barem onim tjelesnim, ne mogu raditi građevinske poslove, ali, na primjer, u IT sektoru mogu biti puno produktivnije od 'običnih smrtnika'?

 

Ne znam koliko sam već kolumni napisao, a nije dovoljno važno da bih brojao. Prelijen sam. Uglavnom, već ih ima relativno velik broj. Međutim, problema za koji osobno smatram da je ključan, možda čak i ne samo osobama s invaliditetom, još se nisam dotaknuo. Ne dovoljno, u svakom slučaju.

Tema je jako široka. Duboka je i kompleksna. Više ili manje direktno odražava se i zadire u svaku poru života, u svaki problem koji, kao osobe s invaliditetom, imamo s društvom koje nas okružuje. Zadire i u probleme koje imamo sami sa sobom. Barem ja to tako vidim.

Obrazovanje.

Iako već dugo mislim, a i govorim, da uz pomoć pravilnog sustava obrazovanja možemo riješiti puno toga u Hrvatskoj i o tome već dugo želim pisati, zbog Šprajca sam se na to odlučio baš ovaj tjedan. I ne, uopće nije stvar u tome da nam klinci iz informatike još uvijek uče da su vrhunac tehnologije diskete i crno-bijeli monitori. Ili možda ipak je.

Nama je to posebno zanimljivo jer se svi problemi u školstvu, kao i sve drugo u životu, najviše odražavaju na one najranjivije. A i u ovom slučaju to su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju.

Zapravo, problem jest upravo u tome da nam djeca u školama uče stvari koje su prije deset godina bile stara informacija. Pravo pitanje je trebaju li umjesto pisanja učiti tipkanje, a ne ide li u računalo disketa ili CD.

Nevjerojatno mi je da uz ovolike probleme u zaposlenosti, zapošljavanju i samozapošljavanju, probleme u ekonomiji uopće, nismo dovoljno pametni, i to već desetljećima, prepoznati da je nemoguće ostvariti gospodarski napredak obrazujući ljude za zanimanja koja više niti ne postoje.

Da ponovim, sve ovo se još više odnosi na nas. Zanemarimo na tren da su osnovne škole i vrtići neprilagođeni i da nas tamo često niti ne žele primiti. Zaboravimo da situacija s prilagođenošću nije bitno bolja ni u srednjim školama i fakultetima – dakle, u startu nam je mogućnost izbora ograničena, i to ne samo vlastitom smanjenom mobilnošću. Zaboravimo da nas država kažnjava oduzimanjem prava jer kao radno sposobni više nismo osobe s invaliditetom. Zaboravimo i da će poslodavac radije platiti kaznu nego zaposliti osobu s invaliditetom. Zaboravimo sve to. Uporni smo i jaki. Ne može nas spriječiti ni invaliditet ni sustav. Završili smo 12 do 20 godina učenja teorije koja ima malo do nimalo veze s praksom. I odlučili se, usudili se, pljunuti sustavu u lice. Naći ćemo posao pa makar izgubili sva prava. I onda, nakon previše godina potrage, shvatimo da više nitko ne koristi Windows 95. Već 12 godina. I nitko nas nikada neće zaposliti. Radno smo nesposobni. Ne zbog invaliditeta. Nego zbog neadekvatnog obrazovanja.

Krenuo sam napisati da je priča iskarikirana, ali zapravo uopće nije.

Zašto ne obrazujemo ljude da budu stručni u zanimanjima koja se traže danas ili će se tražiti sutra, ljude koji će onda svojim znanjem i radom unaprijediti gospodarstvo? Kome je, umjesto toga, u interesu imati na burzi ljude s nekorisnim vještinama? Kada ćemo shvatiti da osobe s invaliditetom, barem onim tjelesnim, ne mogu raditi građevinske poslove, ali, na primjer, u IT sektoru mogu biti puno produktivnije od običnih smrtnika? Ja, naravno, nikako ne želim umanjiti vrijednost ni jednom zanimanju, ali tržište rada je beskompromisno bojno polje koje se mijenja i razvija brže od novih inačica Windowsa, a što dulje čekamo s prilagodbom, više će biti kolateralnih žrtava koje će dane provoditi na burzi. A te žrtve će opet biti oni najosjetljiviji. Osobe s invaliditetom.

Vrijeme za promjene neumitno curi, a na kraju će nas pregaziti, kao i diskete.

Tema je velika. Opširna. Teška. Htio sam se još dotaknuti mnogih stvari, poput asistenata u nastavi, škola koje se raspadaju, integracije i slično, ali kako nam u novinarstvu broje riječi, a ja sam već na granici da manje uporni odustanu od čitanja, morat ću misli i ideje sačuvati za neki drugi put. Možda na disketi.

Da ne zaboravim, u slučaju da netko iz Vlade čita. Aktualni su Windowsi 10. Ako netko pita.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.02.2017