Danas želim pisati o tome kako napredak civilizacije, posebno tehnologije i znanosti, vodi u društvo jednakosti za osobe s invaliditetom. Pokušati usporediti kako je bilo prije i kako je sada. Zamisliti što nas sve tek očekuje

 

Kada pričamo o svim silnim problemima koji nas muče, obično kažemo da se ništa ne mijenja, barem ne na bolje. Ali znamo, zapravo, da je to laž. Možda je promjena spora – sigurno jest – no ona je tu. Ako se nešto sporo događa, ne znači da se ne događa. Naš je zadatak da sporost tog procesa karikiramo kako bismo isforsirali brže i bolje promjene za osobe s invaliditetom, no sami sebi moramo priznati da stvari stalno idu na bolje.

Danas želim pisati o tome kako napredak civilizacije, posebno tehnologije i znanosti, vodi u društvo jednakosti za osobe s invaliditetom. Pokušati usporediti kako je bilo prije i kako je sada. Zamisliti što nas sve tek očekuje.

Naravno da ne možemo proći cijelu povijest čovječanstva, ali počet ćemo jako davno, s pričom koju možda i znate.

Antička Sparta je postojala u vrijeme prije Krista. U ovom militarističkom gradu-državi muška su djeca već u dobi od sedam godina započinjala s vojnim treningom pa, iako su žene u Sparti imale, za to vrijeme, neobično velika prava, nije teško zamisliti da sudbina osoba s invaliditetom nije bila bajna. I uistinu, ubrzo nakon rođenja, majka bi dijete okupala u vinu – ako je dijete bilo dovoljno jako da preživi, otac bi ga odveo pred Geruziju, spartansko vijeće starješina, koje je tada odlučilo hoće li dijete biti odgajano ili ne. Često se navodi da bi beba, ako su starješine smatrali da je presitna ili deformirana, bila bačena u ponor na planini Taygetos, poznat pod imenom Apothetae. Ako ste sada pomislili na Hitlera i ekipu, niste puno pogriješili, jer je ovo, de facto, bio primitivni oblik eugenike, koja je ipak svoj najpoznatiji moment, ali očito ne i najžešći, doživjela u nacizmu. Iako eugenika, i ovakav odnos prema osobama s invaliditetom općenito, ne proizlaze iz znanstvenih ili tehnoloških deficita, vjerujem da nije problem zamisliti kakav bi vam život bio prije 2500 godina. Ako bi vam uopće dopustili da živite, jer ubijanje neželjene djece u nekim drevnim kulturama, poput grčke, nije bilo neuobičajeno.

Moderni koncept invaliditeta razvio se u 18. i 19. stoljeću. Osim, naravno, velikog napretka tehnologije, znanost i prosvijetljeni način razmišljanja učinili su svoje. Osobe s invaliditetom više nisu bile jadnici koje su napali i osakatili demoni, nego se počeo tražiti medicinski, biološki uzrok razlika. Iako ni znanost ni tehnologija još uvijek nisu bile na razini na kojoj su mogle značajno olakšati svakodnevnicu osobama s invaliditetom, institucije poput klinika, zatvora i tadašnjih umobolnica odigrale su važnu ulogu u shvaćanju invaliditeta, ali su pružile i dotad ipak nepoznatu razinu brige za one koji su bili drugačiji. Nažalost, skupa s konceptom invaliditeta razvio se i koncept normalnosti, a odnos prema ljudskom tijelu kao nečemu što treba proučavati, pa čak i manipulirati njime, mijenjati ga, doveo je i do fenomena poput popularnosti cirkuskih nakaza, ali je i utro put eugenici u pravom smislu te riječi.

S ove dvije crtice iz prošlosti polako dolazimo i do sadašnjosti. S prvim primjerom sam htio pokazati koliko je prije bilo lošije, toliko loše da se danas to čini nemogućim. Kao karikatura. Crtić. Znanstvena fantastika. Ali moguće je. Iako je period od prije 2500 godina nezamislivo davno, do 19. stoljeća se zapravo malo toga promijenilo. Možda više nismo ubijali djecu, ali ni institucionalizacija kao nekakav vrhunac naprednosti nije bila raj. Institucionalizacijom ni danas nismo zadovoljni. Zamislite onda kako je bilo prije 100 ili 200 godina.

U ovu priču su se, po mom mišljenju, znanost i tehnologija ozbiljnije uključile pojavom, odnosno tek razvojem i pristupačnošću interneta. Tada je, zapravo, kompletno čovječanstvo doživjelo kvantni skok, jer se počela događati do tada nezamislivo brza razmjena informacija. Nisu samo znanstvenici brže i lakše mogli surađivati, nego su i društveni trendovi postali trenutačno globalni.

Danas imamo to što imamo. S tim nismo zadovoljni, s pravom, jer postoje temelji i mogućnosti da bude puno, puno bolje. No moramo priznati da smo u samo 100 godina dogurali vrlo daleko. Cijela civilizacija je neprepoznatljiva, a promjena za osobe s invaliditetom još je značajnija. Prije 100 godina smo preživljavali jer je svijet dovoljno napredovao da se potrudi. No jesmo li uistinu i živjeli? Danas nema sumnje da živimo. Zamislite život bez invalidskih kolica, bez dizalica. Zaboravite asistente, javni prijevoz ili čak ravnu, asfaltiranu cestu. Nema računala ni mobitela, nema medija u kojima bismo ukazivali na svoje probleme, ali nema ni ljudi koji bi saslušali te probleme. Čak ni liječnici ne znaju što će s nama. Ne mislim na loše liječnike danas, nego na one vrhunske od prije 100 godina. Da ne bi bilo zabune.

Tehnologija je učinila svoje, i svakim danom to što čini, čini sve brže. Možda ćete reći da je malo od toga što sam naveo nekoliko redaka iznad napravljeno zbog osoba s invaliditetom. I u pravu ste. Ali upravo u tome je ključ, a tu dolazimo i do pogleda u budućnost. Kako ja vidim stvari, mnoge od promjena koje dolaze, mnoge tehnološke težnje civilizacije, idu putem izjednačavanja mogućnosti. Ne namjerno i ciljano – iako znanost više nego ikad prije misli o osobama s invaliditetom – nego automatski. Tehnologija koja nije namijenjena isključivo nama, ili je nama čak potpuno neupotrebljiva, dovest će do, za nas, pozitivnih promjena. Kada danas kod djece popularni hoverboardi postanu norma, kada se većina ljudi svijetom bude kretala na kotačima, mislite li da će se tada još uvijek raditi nepotrebne arhitektonske barijere? Samovozeći automobili već dugo nisu samo znanstveno-fantastična igračka, ali će vrlo brzo postati uobičajena stvar, a to otvara neslućene mogućnosti za osobe s invaliditetom. Umjetne inteligencije i robotike se neki boje, ali zamislite što će moći malo naprednija dizalica koja razumije ljudski govor. A tehnologija za to već sada postoji.

Kako zaključiti ovu priču? Ponovit ću, prema van budite nezadovoljni, kukajte, tražite bolja rješenja i sami ih stvarajte. Ali u sebi budite zadovoljni, jer smo daleko dogurali od bacanja neželjene djece u ponor, a ne tako daleka budućnost nam je ravna znanstvenoj fantastici.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 13.11.2017